Od žene-četnika, po sopstvenom kazivanju, nije moguće ništa očekivati do odbijanje da se ispoštuje odluka inspekcije po kojoj je potrebno ukloniti sliku Svetog Save iz kotorske Gimnazije. To je samo još jedan dokaz u nizu mnogih koliko nam funkcioniše pravna država. Što će nam inspekcijske službe kad imamo četvoromandatnu i još pride ombudsmana. Iz ništa u ništa, kako bi kladioničari kazali.
A kad je riječ o kockanju na račun države, njenog navodnog EU puta i odlučnosti da budemo sastavni dio familije evropskih naroda, jednostavno je i lako položiti ulog za svaku suprotnost. Jer to nije priča za pripadnike klana, već za one druge koji se nadaju i očekuju da od svega nešto može biti. A znamo da ovi nijesu zbog toga postavljeni i da čine upravo ono što im je naložio prethodnik trona Srpske crkve u Crnoj Gori.
Razgradnja države prvenstveno, a poslije ćemo da vidimo što činiti sa Crnogorcima. I onim drugim narodima, poprilično nepriznatim. Scenarija je više. Ova slika u kotorskoj Gimnaziji nije slučaj. Ona je namjera da se pokrene priča kako bi počelo da se odmotava klupko, o čemu više u nastavku.
Śetimo se samo kako ih je verbalno išamarao jedan Krivokapić u Vili Gorica i zaprijetio im što će se dogoditi ako nastave da se bune
Poučeni njenim naredbama, a i u strahu da ne ostanu bez posla, iz resornog ministarstva su obrazložili brojnim glupostima zbog čega neće ispoštovati rješenje o uklanjanju. Trovači naše đece su reagovali u skladu sa ideologijom nove vlasti po kojoj u Crnoj Gori žive samo Srbi, pravoslavci, a drugih nema.
Na toj retrogradnoj i naopakoj, šovinističkoj matrici četvoromandatna svetosavka namjerava da sprovodi namjeru Srpske pravoslavne crkve koja će sve uraditi da našoj đeci utka uvjerenje da su svi na ovom svijetu Srbi, pa eto i oni koji se zbog nečega danas nazivaju Crnogorcima. To će, po proklamaciji četvoroministarke trajati dok ne stasa nova generacija, koju će ona, uz pomoć popova, vjeronauke nešto kasnije i ikona po učionicama i kabinetima danas, nastojati da preobrati i realizuje zadatak za vrijeme trajanja povjerenog joj namjenskog mandata.
Đecu treba naučiti da je po pitanju identiteta sve do sada bila greška i naučiti ih za navijek da su njihovi očevi, đedovi i prađevodi samo istorijska i svaka druga greška i ništa više. Jer oni su Srbi, kako 1918. sramno izgovori Savo Fatić.
Malo će to teže ići, bez obzira što nam je obrazovni sistem decenijama unazad trpio ogromne udare klero-nacionalizma, koji je ozbiljno eskalirao proteklih godina. Ćutala je tadašnja vlast a na velika, ne na mala vrata, u sistem su upumpavani oni koji su danas živi dokaz njegove razgradnje.
A kakav nam je bio obrazovnni sistem, od kojega je samo ovaj današnji gori, najbolje govori činjenica da je četvoromandatna smijenila skoro istovremeno 400 direktora. I svi su ćutali kao zaliveni. Na panj su stavili glavu i mirno posmatrali kakvu im sudbinu kreira ministarka.
Pokisli i glave pognute ćutali su direktori škola, dokazujući nedostatak integriteta i manjak ličnosti koja je neophodna za obavljanje ove vrste posla
Nakon svega, potpuno je jasno da to nijesu bili kadrovi od kapaciteta i da je najveći broj, ako ne i svi, zaslužio da bude brutalno počišćen. Da su valjali ustali bi i reagovali onako muški i kazali ministarki u lice što o njenim odlukama misle. Ali, u tom sastavu takvih nije bilo. Śetimo se samo kako ih je verbalno išamarao jedan Krivokapić u Vili Gorica i zaprijetio im što će se dogoditi ako nastave da se bune.
Pokisli i glave pognute ćutali su direktori škola, dokazujući nedostatak integriteta i manjak ličnosti koja je neophodna za obavljanje ove vrste posla. Jer oni su vaspitavali našu đecu. Pokazali su da toga nijesu vrijedni jer ih ni oni a ni dobar dio nastavnika svojim primjerom nikada ne mogu naučiti kako da budu ljudi.
Ko zna što će se dalje dešavati u našim školama i na fakultetima? Ko zna hoće li se roditelji probuditi iz zimskog sna i reagovati bez obzira na politička ubjeđenja i staviti đecu kao prioritet. Ne vaspitavati ih retrogradnim popovima nego svim dostignućima savremene nauke i civilizacije, cijeneći antifašizam a ne fašizam kao univerzalnu vrijednost čovječanstva.
Možda će i studenti konačno organizovano kazati što o svemu misle?
Akademija nauka neće, i od nje se to ne očekuje.
