Putin se konačno zaglavio u Ukrajini. Nije imao ko da mu savjetuje da se rat ne može dobiti samo demonstracijom superiornog naoružanja i nadmoćnom brojnošću vojne armade. Još pri činjenici da se radi o napadnutoj zemlji u svome neposrednom komšiluku. Ukrajinci jednostavno, uprkos i dosadašnjim i mogućim budućim ljudskim i materijalnim žrtvama, nemaju namjeru da priznaju poraz, to jest prosto da poklone Krim ili Donbas i Donjeck Putinu. Sve se odjednom raspalo i beskrajno udaljilo od Putinovih imperijalnih želja i planova.
Kao što ni Slobodana Miloševića, okruženog srpskim nacionalistima, nije svojevremeno imao ko da savjetuje da se četiri najavljena rata protivu svojih bliskih susjeda ne mogu dobiti, tako se i primitivno sujetni Putin, uprkos logici, nije dao odvratiti od pogubne namjere da Evropi, ali i svome neposrednom susjedstvu, pokaže silu.
Dok je za svoje sumanute postupke Slobodan Milošević imao puno ličnih razloga, počev od svoga porijekla iz supersuicidne porodice i vlastite mentalne neuravnoteženosti dovoljno vidljive iz njegovog držanja uvijek uzdignute brade, što je srpske nacionaliste ponukalo da ga stave na tron cara Dušana, dotle opet Putin okružen hiperposlušnim i svojom pojavom opsjednutim generalima nije u vlastitoj okolini imao neophodne fermente za razum.
Bilo da rat u Ukrajini potraje, bilo da se brzo završi, pa nastavi u Gruziji i drugim bivšim sovjetskim republikama u pravcu konačne obnove bivše sovjetske imperije, kraj putinovske ere je ipak na vidiku. Da pod pritiskom zapadnih sankcija Rusija konačno plovi u nepopularni ekonomski zagrljaj samo Kine, Putina trenutno opsjednutog antinatovskim revanšističkim strastima, nedovoljno zanima.
Uostalom, jeste da je ogromno strateško bogatstvo nafta i gas, ali se i jedno i drugo ne može jesti, pogotovu ako nema ko da ga kupi.
No, što se događa sa ukupnim srbujuščim prtljagom u Crnoj Gori koji je, pozivajući se na lažnu izbornu pobjedu od 30. avgusta prošle godine, bio evo više od godine temeljno zajahao na leđa crnogorskog građanskog društva, sekularne i multikulturne Crne Gore? Nacifašistička zvijer u obliku pretežne skupštinske većine, sastavljena samo od srboljubnih partija, pjeva danas svoju labudovu pjesmu. Zvijer, u obliku potpuno besmislenih demonstracija tobože za odbranu izborne volje građana, maše odlazećim repom, nažalost nedovoljno uvjerena da se time vjerovatno obilježava konačan kraj svih miloševićevsko-vučićevskih ili šešeljevskih srpskih svjetova.
Nastupa vrijeme civilnog društva i civilnih vlada u kojima neće više biti moguć Strahinja Bulajić, u svojstvu navodno zakonitog zastupnika parlamenta koji, na izričitu zapovijest ruskih špijuna, odbijajući da ispuni odavno utvrđenu elementarnu obavezu Crne Gore prema NATO saveznicima, silom pokušava da izbaci Crnu Goru iz NATO alijanse, i to u situaciji kad se skoro 75% crnogorskih građana, po brojnim anketama, slobodno opredjeljuje za evro-atlanske integracije.
Kako god okreneš, nazad se ne može. Da li manjinska, da li tehnička vlada, da li relativno vremenski bliski izbori – gotovo je svejedno. Krivokapićevi vjerski i nacionalno zatucani sljedbenici, navodno pijani od proruskog patriotizma, tražiće vjerovatno svoj odlazak na ruski front, u nadi da će im braća Rusi, debelo zainteresovani da što duže imaju svoje vječite sluge na Balkanu, slične usluge odbiti.
Mi ostali, izgleda, moramo jesti, piti i disati. Nije nam za to dovoljno vječito udvaranje Srbiji, pa čak ni Rusiji!
