Jedna od najranijih moralnih instrukcija koju sam dobila kao đak prvak, na putu do škole, bila je – nemoj da si špijun. Možda je moja mama upotrijebila termin tužibaba, i... ali smisao je bio da ne izdajem drugove učiteljici. Čestito. Starinski. Moja mama se držala tog uzusa, a i ja, i onda kada je svijet prestajao da bude crno-bijeli. I danas kada se pitam kakva je učiteljica, i ko su drugovi, pokušavam da ne izdam.
U desničarskim okretanjima, termin drug je dobio posprdno i ironično značenje, termin građanin nikada nije zaživio, a gospoda se toliko koristi da mi je posprdna. Tek neki opšte prihvaćeni učitelji, ili autoriteti, nijesu moji, i dok shvatam da isključivo ne treba izdati interes, mene su izdali roditelji. Matora sam, prirodno je da ih nema, ali moje djetinjstvo bilo je poput halucinogenog tripa, iako sam cijelog života samo na sebi, i drugovima. A i među najbližim sve je relativizacija. Čak i po pitanju ovog istinskog rata, niko od nas nije bio kandidatkinja za mis - ali ponavljamo da želimo mir u svijetu. I da je geostrategijski kako god, ali postoji jedna brzinska mapa na internetu na kojoj se granice mjenjaju, češće nego što prosječan balkanski političar mijenja partije i po kojoj je jedino jasno da se mir ne podržava upadom na tuđu teritoriju. Nikada. A teritorija je uvijek od stanovništva, pa sve da je i jedan više spreman da se brani od upada. Mimo civilnog stanovništa na ratom zahvaćenoj teritoriji, stradaju i ovi izvan nje, zatečeni raznim krizama, pa čak i onim koji su, po meni, za psihijatriju i koji se pozivaju na neka imaginarna ideološka tumačenja. Jer živimo u vremenu bez ideala. U kojem jači tlači. Do neporazuma dolazi kada se slabiji ne pokore. Nesporazum se završava pravdom, manje -više uvijek u prošlosti, ma koliko da je žrtava, i ma koliko da je cijena velika.
Odlučila sam da doputujem u Budimpeštu turistički. Moral mi ne da da, poput nekih, putujem u Rusiju, i nekako se pitam da li su Englezi i podržavaoci francuskog pokreta otpora putovali turistički u Berlin četrdesetih godina prošlog vijeka. I kada sam bila mala, znala sam ja da nisu svi bili Valter koji je branio Sarajevo, i da je bilo ljudi koji su živjeli svoje živote i ispred koncentracionih logora i ispred geta, ali isti roditelji koji su učili da ne tužakam, nekako su me naučili da ne ignorišem. I bez obzira ne nemoć, koju svi normalni osjećamo, i u turističkom putovanju odlazim da vidim muzej terora posvećen istočnoblokovskoj i nacističkoj istoriji dijela mađarskog društva, da budem politički korektna, dok se kao dijete radujem što sam izbjegla histeriju najtužnijeg najvećeg hrišćanskog praznika, u kojem je jedno carstvo, jedna velika sila, razapela nacionalno tada jednog Jevrejina. Da bi vjekovima kasnije, dok šetam ispred sinagoge najveće u Evropi, čitala imena stradalih i sahranjenih i izolovanih u getu, pa transportovanih u konclogore, a usput mi se vraćaju slike preminulih Ukrajinaca, koji su preživjeli taj rat, ali nijesu preživjeli podrum nove agresije. I da li ta ukrajinska baka zna nešto o geostrategijskim interesima NATO pakta. Za nju je istorijski opasnija ruska vojska-carska, sovjetska, ako tražimo odgovore kroz istoriju. Možda je bila Jevrejka, možda pravoslavka, promaklo mi je. A možda je bila ateista, promaklo mi je, ako se iko time bavio. Životno, nije važno.
Dok šetamo divnom i kišnom Budimpeštom, i kćerki pričam o Lajošu Košutu i 1848, francuska lista je znala, ona je fascinirana dobrim izgovorom Mađara koji na dobro izgovorenom engleskom sklapaju nerazumljive rečenice, ali su ljubazni. I obje se divimo njihovoj vjekovnoj volji da sačuvaju svoj jezik okruženi Slovenima, sa svih strana, i Germanima sa jedne, ma kakvi bili djelovi njihove istorije i ma koliko osvajali i bili potčinjeni. Istorija i granice su promjenljiva kategorija i taman kada smo mislili da se svijet okreće drugim stvarima, eto nas opet, i u nikada jačim podjelama od istinski najtužnijeg od svih hrišćanskih praznika, u kojem smo bez obzira na istu vjeru ove 2022, tamo negdje na istoku Evrope, razapeli dobro i teško da će da će istom snagom da vaskrsne, jer opet su po teoretičarima i analitičarima krivi hazari ili Jevreji ili nacisti, i kako to suludo i nerazumno zvuči, iako se koristi jezik koji razumijemo. Džaba isti ili sličan jezik, ako se kao ljudi ne razumijemo. Ili ako ubijamo. Ili ako zakon kršimo, i kriminalne radnje radimo, i ako od istih pokušavamo da se izvučemo, jer tu dolazimo i do onog - šta je izdaja.
A sada kao odrasla vidim da je izdaja sve ono što uništava pravo na suživot i život, i ako drugar iz razreda, rođak ili sestra, sin ili kćerka jeste zločinac, tada je nevažna bilo kakva velika istorijska „istina“, relativizacija ili tumačenje. I da završim u duhu praznika za sve one koji slave život pojedinca nakon razapinjanja, na koje ga je, da bi pruzeo tuđe grijehe „osudio“ otac, svako mora da odgovara za svo zlo koje je uradio i na neki čudan istorijski način, ipak se isto desi. Iako nevini stradaju, a nekada jako dugo čekamo i da većina napadnute prepozna. Zato mnogo više vjerujem u one koji se brane, nego u one koji napadaju, i taktički i ipak i na kraju oni se upisuju kao junaci ili junakinje. Bez obzira na sve geostrategijske mudrosti, i zaludna i zla globalna tumačenja.
