Priču o cijeni struje i grijanju u Srbiji predstojeće zime počinjemo uspjesima, budući da se navršila decenija suštinski apsolutne vlasti Aleksandra Vučića (najprije je bio prvi potpredsjednik Vlade); da zakomplikujemo odmah, u sjenci njegovog slavodobitnog nastupa u kojem je iznio retrospektivu vlastitih postignuća ostala je izjava koju je dao još polovinom maja ove godine. Tada je, izazivajući opštu i dugotrajnu uznemirenost srbijanskih vlasnika poslovne sposobnosti (biračkog prava), izgovorio: “Imali smo mnogo sastanaka u vezi sa pripremama za zimu. Ljudi misle da će uvijek biti dovoljno struje, nafte, gasa – teško”. Pozivajući na sastanku sa patrijarhom i episkopima u pomoć i njih licencirane molitelje sile nebeske iz Srpske pravoslavne crkve da pomognu, predsjednik je, gotovo ćosićevski nespokojan, izustio stilsku bravuru: “Da li se ozbiljni i gradonosni oblaci nadvijaju nad našom zemljom – da.”
Tako se istopila sigurnost koju je ulio stanovništvu pokazujući u februaru zalihe soli, pirinča, mlijeka u prahu, sardina u ulju, Trumanova jaja i slične životne potrepštine; živalj je posebno uznemiren činjenicom da se od njega ništa ne traži (izbori su okončani, evo i nova će vlada brzo), jer dosad je svaka krizna situacija imala motivacione slogane; u vreme imbecilnih ratnih pohoda skovan je moto koji su, moglo bi se reći kao i danas, suštinski svojatali srbijanski režim i opozicija: Srbija se saginjati neće! Bješe to vrijeme obilježeno retoričkim bljeskom u vidu iskaza legendarnog Branka Kostića, potpredsjednika Predsejdništva SFRJ, iz 1992, kada je hrabro poručio civilizaciji zaprepašćenoj nasrtajem Srbije, Crne Gore i JNA na Bosnu i Hercegovinu: “Ješćemo mi korijenje, ali se nećemo odricati suvereniteta!”.
Nije, trenutno, živalj ovdašnji zabrinut zbog jelovnika, iako će hrana dodatno poskupjeti, kad se povećaju cijene struje za očekivanih deset odsto. Vlada opipljivi strah od restrikcija, a nekadašnji izvoznik danas struju može samo da uveze (o tome nešto kasnije); suša je smanjila nivo akumulacija, sopstvena proizvodnja je neizvjesna, nema pouzdanih informacija o stanju u Termoelektrani Nikola Tesla čijih je šest blokova ispalo nakon neuspješnog eksperimenta vučićevske alhemije, loženja blata pomiješanog sa ugljenom prašinom, pod budnim okom autentičnog inovatora (kafić-pečenjara u centru Obrenovca) Milorada Grčića.
Bog i Hrvati
Teška priča, a ni od pastira ohrabrenje; na pomenutom plemensskom duhovno-svetovnom zboru zahvalio je patrijarh Porfirije Vučiću na “odgovornom ponašanju, koje podrazumeva principijelan stav“, i na tome što čini sve što može da ova kriza za građane Srbije bude što je moguće blaža.
“A bojimo se da može biti sve veća i veća“, kao da sljedbenik Džonija Štulića i Točka pozva na kolektivno klečanje i neograničeni post.
U međuvremenu pojavila se vest portala Capital o tome da Srbija kupuje sav ugalj koji će se iskopati u Bosni i Hercegovini – demanti je stigao samo iz rudnika Banovići. Oglasili su se – kao, ne znamo šta je specijalni rat – i arhineprijatelji Hrvati preko portala Poslovni dnevnik, informišući region da Srbiju čekaju restrikcije duge čak i šest sati dnevno. Od januara do novembra. Odmah je to demantovano iz Elektroprivrede Srbije, uz opasku da takvu informaciju zagrebačkom portalu nije mogao da pruži niko iz EPS-a.
Restrikcije su, po ocjeni stručnjaka, najskuplji način da se uštedi struja, odnosno obezbijedi nekakvo snabdijevanje, iako se čini da je ova tvrdnja nelogična. Jer, elektroprivredni sistem je projektovan da radi neprestano, pa bi isključenja dovela do njegove prenapregnutosti, odnosno neplaniranih iskakanja i kvarova. Poskupljenje, zaduživanje, uvoz, rješenja su sa kojima se suočava Srbija. “Najbolje bi bilo da se revitalizuju kopovi (uglja), ali, nažalost, u ovom trenutku EPS je na koljenima. Do revitalizacije kopova uvozićemo ugalj, kaže energetičar Miloš Zdravković (dnevnik Nova).
Jahanje mastodonta
I drugi dobri poznavaoci energetskih prilika konstatuju da je hrvatski portal objavio smjelu prognozu (“notorna neistina”), te da se ne mogu predvidjeti restrikcije; u svakom slučaju, riječ je u ruiniranom i zapuštenom sistemu u koji se godinama (nema veze samo sa predsjednikovom obljetnicom) nije ulagalo, a struja je bila respektabilna alatka socijalnog mira. Pritom, EPS je, fakat, mastodontsko javno dobro, socrealistički gigant koji je služio za zapošljavanje, udomljavanje, teške krađe, namještene tendere, javne nabavke i donacije bez interesa i koristi. Organizam koji je funkcionisao zahvaljujući vrhunskim inženjerima i kvalifikovanim radnicima koji su bili daleko od sistema odlučivanja.
Nije urušavanje EPS-a plansko, da bi se ovo javno preduzeće prodalo privatnicima, kazaće srbijanski predsjednik i, glumeći pijanog milijunaša, samouvjereno nagovijestiti da Srbija pokušava da kupi elektroprivredne sisteme u regionu.
U ranijem periodu, “prethodnih decenija”, u EPS-u je bilo i perioda racionalnog poslovanja, redovni su bili remonti, ugalj obezbjeđivan na vrijeme, ali je, smatra energetičar Velimir Gavrilović, propuštena istorijska prilika da EPS bude postavljen na zdrave noge. “Ako je predsjednik rekao da će (poskupljenje) za domaćinstva biti deset odsto, toliko će i biti. Privredu nije pominjao, mada je malo vjerovatno da će sve biti prevaljeno na firme. Time bi se ugrozilo poslovanje domaćih, ali i stranih kompanija koje preko cijene struje imaju skrivene subvencije”. ističe Gligorić (Danas, 21.jul).
Obdukcija i reanimacija
Ugledna analitičarka Biljana Stepanović (Nova ekonomija) postavlja niz pitanja na koja se odgovori naziru: “Struju ne uvozimo iz Rusije, imamo svoju elektroprivredu koja je struju mogla da izvozi, posebno sad kad cijene skaču i kad je na pomolu ogromna energetska kriza. Ali ne – mi i struju uvozimo. Na to ćemo do kraja ove godine, kako se procjenjuje, iskrvariti čak milijardu evra. Zašto, zato što je mudrim rukovođenjem Elektroprivreda Srbije do prošlog novembra dovedena na ivicu propasti. Svih šest blokova Termoelektrane Nikola Tesla u Obrenovcu, najveće na Balkanu, je ispalo iz pogona.(…) Zašto ste ne samo dozvolili, nego direktno skrivili uništavanje domaće elektroprivrede koju je trebalo da unaprijedite, možda da izgradite i Kolubaru B, podignete kapacitete i da sada zemlja bude energetski nezavisna bar u segmentu struje? Zašto ste na čelu ovakvog jednog sistema godinama držali potpuno neukog čovjeka kome ste mogli da naredite da batali otkrivke uglja i da trpa u peći sve živo, i ugalj i blato, gruva proizvodnju po svaku cijenu i tako prikažete veći dži-di-pi? Po koju cijenu? Koga briga. Ionako će da ‘krvari’ država, što znači platiće građani”, konstatuje Biljana Stepanović.
Nije manje važno šta je bilo, dikcijom krivične prijave ministarke energetike i potpredsjednice Vlade Zorane Mihajlović protiv nelegalnog vršioca dužnosti (od 2016) EPS-a Milorada Grčića, on je prekoračio granice službenog ovlašćenja i nesavjesno postupao u vršenju službe. “Grčić je ugrozio energetsku, a time i državnu bezbjednost Republike Srbije i nanio štetu od preko 500 miliona evra, čime je za ovaj iznos doveden u opasnost državni budžet, što će se odraziti u narednim mjesecima”, ističe se u prijavi.
Ispalo je svih šest blokova Termoelektrane, Anuška je prolila ulje, šteta se iz dana u dan uvećavala, struja se uvozila, bila je predizborna godina. “On (Grčić) je tvrdio da su svi proizvodni kapaciteti, izuzev TENT blok B1, ispravni i spremni za predstojeću zimsku sezonu. Naveo je da Srbija energetski bezbjedna, navodeći da su na svim ugljenim linijama površinskih kopova RB ‘Kolubara’ završani planirani remonti, tako da proizvodnja uglja u zimskim mjesecima može nesmetano da se obavlja”, piše u krivičnoj prijavi.
Najskuplji uvoz struje u istoriji
Ima logike, šta drugo može da kaže vlasnik pečenjara kafića koga Vučić godinama, bez konkursa, drži za prvog čoveka najvećeg preduzeća na Balkanu.
Šteta je veća od pola milijarde evra, a živalj Srbije platio je 650 miliona evra (uvećaće se to za kamatu, kad dospije prva rata) za uvoz struje koji urednik Ekonomije u Danasu Aleksandar Milošević ocjenje kao “uvoz najviše plaćene struje u istoriji trgovine strujom, jer bismo se u suprotnom smrzavali u mraku”.
“Za 650 miliona evra Beograd bi mogao da dobije i fabriku za preradu otpadnih voda, da 1,5 miliona ljudi više ne povlači vodokotlić direktno u lijepi žuti Dunav. A ako bi više mislio na vazduh nego na vodu, naš državnik bi tih 650 miliona evra pretvorio u 130.000 solarnih elektrana na kućnim krovovima širom zemlje. Ili bi renovirao sve, ali baš sve škole u Srbiji i sva izdvojena odjeljenja, svakoj školi po 170.000 evra, što opet izađe na 650 miliona.Ili bi duplirao državna davanja za Beogradski univerzitet u narednih pet godina”, poredi Milošević.
Konstatujući da je, “državnik”, umjesto toga “pokvario najveću termoelektranu u zemlji, spalio najskuplju mašinu u Kolubari, zaboravio da iskopa ugalj za zimu”.
Šta će ove godine da rikne ne znamo, trebalo bi da radi da bi se pokvarilo; bosanski ugalj, albanska struje, mađarski gas, imamo prijatelje, moraju, budimo optimisti, birači da se potpaljuju, pumpaju, zastrašuju, pa da potom slave Vučića što ih je spasao njihovim novcem, zadužujući im praunučad.
Konačno, struja će poskupjeti, ali, šta ćemo sa restrikcijama i gorivom uopšte, da li ćemo imati naftu, gas. Teško odzvanja predsjednikova konstatacija, poput mitoloških zvona iz bogomolja ortodoksnih (u prisustvu debelih episkopa). “Teško”.
Ne i nemoguće.
Jer, predsjednik radi, ne obazire se na koješta, na desetogodišnjicu svoje, za Srbiju suicidne, vladavine, kazaće: “Znam da će većina ljudi reći dosta na je tog arogantnog đubreta, ovakvog, onakvog… Nemam problem s tim. Kao što sam na zadovoljan, jer su ljudi srećni zbog rezultata koje smo napravili”.
Iskaz nije konzistentnan, manimo to, najvažnija je jedna nelogičnost. Neće “većina ljudi” reći ono o đubretu, da ‘prostite, vječina ga podržava i vjeruje mu. I ko to kaže, ko to laže da je arogantan.
Slavića ga kao danas Slobodana Miloševića. Ko doživi pričaće.
