Odavno svjedočimo jednoj nepodnošljivoj lakoći izbjegavanja zakona i Ustava, i zatrpavanjem javnog diskursa nekim kreativnim tumačenjima koja bi možda na nekom podcastu zvučala interesantno, ali kada se radi o održivosti sistema ova doza improvizacije djelovanja i relativizacije problema od strane donosilaca odluka, prvenstveno čelnika Vlade i Skupštine, postaje direktna prijetnja po stabilnost i funkcionisanje države - kaže u intervjuu Pobjedi profesor na Univerzitetu „Džons Hopkins“ u Vašingtonu Siniša Vuković. Objašnjava da je impresivno viđeti da su studenti u Crnoj Gori konačno našli svoj glas, i da su u stanju mobilisati širu društvenu zajednicu.
Opozicija u Crnoj Gori blokira parlament zbog ustavne krize koja je izazvana činjenicom da je Ustavni odbor Skupštine preuzeo ulogu Ustavnog suda i mimo zakona sutkinju Draganu Ðuranović poslao u penziju. EU je ponudila medijaciju i poslala poruku da se zakoni i Ustav moraju poštovati. Iako se vidi volja Brisela da od Crne Gore napravi uspješnu priču, je li prekasno za to?
Vuković: Blokada parlamenta je bez sumnje radikalan i dramatičan potez. Nažalost, u ovom trenutku možemo konstatovati da je crnogorsko društvo odavno oguglalo na ovakve vanredne mjere. Ključni razlog tome leži u činjenici da je blokada parlamenta bila jedna od omiljenih taktika kojima je pribjegavala nekadašnja opozicija, od kojih su danas mnogi u vlasti, nerijetko iz razloga koji sa ove istorijske distance izgledaju komično, poput bojkota iz 2004. zbog neprenošenja sjednica parlamenta. Često je bojkot bio cilj, a ne sredstvo, čemu najbolje svjedoči četvorogodišnji bojkot parlamentaraca iz redova Demokrata, koji je prekinut onog trenutka kad su došli na vlast, a teme zbog kojih su bojkotovali parlament ostale zaboravljene u prošlosti. Ono što je drugačije ovog puta je da sadašnja opozicija ne pribjegava posebno malicioznoj taktici da se blokada parlamenta iskoristi kako bi se institucionalna kriza u Crnoj Gori internacionalizovala, što je izuzetno opasna tendencija. Ranije smo svjedočili da je uslov prekida blokade bilo prihvatanje neke vrste medijacije od strane međunarodne zajednice. Svaka medijacija direktno upućuje na činjenicu da sistem nije u stanju da rješava sopstvene probleme, i da je vanjski faktor autorizovan da formuliše rješenja za koja nema direktnu nadležnost. Ovoga puta opozicija ne traži miješanje trećih strana, već traži da se poštuju Ustav, zakoni i pravna praksa. U konsolidovanim sistemima ovakav zahtjev nije i ne može biti kontroverzan. Međutim, u disfunkcionalnim sistemima, naročito u onima đe političke elite revnosno rade na njenoj razgradnji, internacionalizacija krize otvara ogroman manevarski prostor upravo za one koji bi da se rješenja svake krize nalaze na političkom, a ne na institucionalnom planu. Dakle, pribjegavanje ad hoc rješenjima, koji su isključivo politička i kojima politički lideri samo konsoliduju svoju moć, prvenstveno se odražava na urušavanje institucionalne stabilnosti i predvidljivosti. Uz sve ovo, dodatno je opasna praksa koja je uvedena prije nekih 10 godina, kada su se sva rješenja tražila na kolegijumima unutar Skupštine. Tada se ustalila veoma problematična praksa da se pitanja za koja postoje institucionalna, pravna i zakonska rješenja zapravo rješavaju politički tako što se lideri političkih partija navodno dogovore, i svojim dogovorom naprave novu pravnu praksu i presedan koji je nerijetko u koliziji sa pravnim okvirom. Na koncu trpi sistem, koji se mora prilagođavati svim ovim ad hoc rješenjima, i podređen je trenutnim političkim apetitima onih koji imaju moć odlučivanja. Odavno svjedočimo jednoj nepodnošljivoj lakoći izbjegavanja zakona i Ustava, i zatrpavanjem javnog diskursa nekim kreativnim tumačenjima koja bi možda na nekom podcastu zvučala interesantno, ali kada se radi o održivosti sistema ova doza improvizacije djelovanja i relativizacije problema od strane donosilaca odluka, prvenstveno čelnika Vlade i Skupštine, postaje direktna prijetnja po stabilnost i funkcionisanje države.
U Crnoj Gori je situacija takva da sada bivši DF optužuje DPS i opoziciju da koče evropski put. PES poručuje da zbog opozicije neće biti penzija i socijalnih davanja. Ima li izlaza iz ovog sveopšteg populizma i zamjene teza?
Vuković: Od starta rada ove Vlade, vladajuća većina se prvenstveno oslanja na taktiku gaslightinga. Radi se o veoma sofisticiranoj verziji političke manipulacije, u kojoj političari u potrebi da izbjegnu sopstvenu odgovornost i obaveze pribjegavanju narativu kojim fingiraju zaprepašćenost što su prozvani (ili pozvani) da ispune svoje dužnosti i okreću fokus na stvari koje su ili irelevantne ili izvučene iz konteksta. Jedinstvenost crnogorskog primjera je u tome što se na sve ovo dodaje neprimjerena doza cinizma i ironije, kojima se veoma ozbiljne teme tretiraju posprdno, a time dodatno banalizuju i relativizuju efekti i posljedice koje su na koncu neizbježne. Pored toga, lakoća kojom su donošene sistemske reforme prethodnih nekoliko godina su suštinski primjer površnosti populističkih programa. U ozbiljnim sistemima koji vode računa o svojim javnim politikama apsolutno je nečuveno da se penziona reforma odradi jednim potezom bez ikakve javne rasprave, ili pak jasnog programa sa kojim bi javnost bila upoznata. Čileu i Kolumbiji, dvjema razvijenim državama OECD-a, bilo je potrebno više od tri godine da donesu nedavne odluke o penzionim reformama. U državama OECD-a je nezamislivo da se otvaranje i zatvaranje kompanija u državnom vlasništvu uradi preko noći, i to još uz neko ovlaš obećanje da će sve koštati euro. Populizam je, prije svega, sklonost ka antiinstitucionalnom djelovanju na način da se pravila i procedure zanemaruju ili izbjegavaju u procesu donošenja brzopletih odluka koje nijesu bazirane u realnim programima, analizama i strategijama.
Već duže vrijeme upozoravate na sve ove zamke populizma?
Vuković: Odavno se znalo da će populističke mjere izazvati inflatorni skok. Odavno se znalo da će populističke mjere izazvati ogromne rupe u budžetu koje će se krpiti masovnim zaduživanjima. Odavno se znalo da će zbog populističkih mjera pasti standard. Odavno se znalo da će populizam biti pokrivalica za vanserijsku polarizaciju cjelokupnih društvenih prilika zbog nedvosmislenog etnonacionalizma kojem su istinski privrženi svi u sadašnjoj vlasti. Odavno se znalo da će evropski put biti blokiran zbog suštinski antizapadnih uvjerenja ključnih aktera u sadašnjoj vlasti. Odavno se znalo da će populizam biti dimna zavjesa kojom se izbjegava bilo kakva institucionalna i sistemska odgovornost, naročito na polju bezbjednosti. Odavno se znalo da će populizam biti sredstvo kojim će se surovo gaziti sve ustavne i zakonske norme koje ograničavaju akumulaciju moći onih koji su na vlasti. Sve je to odavno poznato, ali gaslighting zasad postiže svoj efekat, i to zamajavanjem javnosti narativima kojima se uspijeva izbjeći konkretizacija problema. Međutim, ova taktika je efikasna samo kratkoročno, jer dugoročno svaki populizam, pa i ovaj, mora se suočiti sa posljedicama. I već je jasno da populističke mjere ne proizvode najavljenu korist na društveno-ekonomskom planu. Ostaje da se vidi na koji način će se manifestovati društveno razočarenje dosad ostvarenim. Svaka borba protiv populizma počinje sa efikasnim informisanjem javnosti, koje se mora detoksifikovati od manipulativnih narativa kojima su bili izloženi, kako bi stvorili jasnu i nedvosmislenu sliku o uzroku i posljedicama svega čemu svjedoče. Izbjegavanje odgovornosti i prebacivanje iste na druge je ono na čemu je svaki populistički program baziran. Insistiranjem na odgovornosti, i istrajnost u tom insistiranju je početak efikasne borbe protiv populističkih politika i njihovih gaslighting taktika.
Impresivnost i masovnost studentskih protesta u Srbiji pokazuje da se može mobilisati ogromna građanska energija kada se zahtjevi postave precizno i kada prevazilaze proste političke i ideološke podjele. Mogu li se povući paralele sa protestima u Crnoj Gori jer se i jedni i drugi bore za bezbjednije i pravednije društvo?
Vuković: Situacija u Srbiji u ovom trenutku je prerasla u opštedruštveni bunt. Studentski protesti su u prethodna tri mjeseca uspjeli inspirisati i mobilizovati nezapamćen broj društvenih činilaca i grupa, i impresivno je viđeti tako masovne skupove širom Srbije. Uspješnost i masivnost ovih protesta je direktno povezana sa lekcijama koje su naučene tokom protesta „Srbija protiv nasilja“, koje su veoma brzo izgubile na dinamici i snazi. Istovremeno, ovi protesti se direktno nadovezuju na društveno nezadovoljstvo procesom i ishodom nedavnih parlamentarnih izbora u Srbiji, za koje postoje mnoge indicije da nijesu bili slobodni i fer. Dakle, energija bunta i revolta u Srbiji se već neko vrijeme akumulirala, i ovi protesti za sada veoma uspješno ostvaruju svoju centralnu ulogu u kanalisanju tog nagomilanog nezadovoljstva u društvu. Poruke borbe protiv sistemske korupcije su aktuelne i relevantne široj društvenoj zajednici, i one prevazilaze proste partijsko-političke podjele. Odluka da se ovog puta poruke i zahtjevi veoma jasno definišu, i da se od istih ne odustaje, daju na snazi protestima, jer je vrlo lako opravdati podršku istima, a da se ne upadne u zamku partijskog svrstavanja. Međutim, svima koji poznaju teoriju i praksu društvenih protesta znaju da je uspješnost istih bazirana na tri osnovna elementa: efikasnu organizaciju, autentičnost poruke i oportunost momenta u kojem se sve dešava. Za sada, horizontalna organizaciona struktura daje svoje efekte jer je takvu organizaciju veoma teško obezglaviti i samim tim delegitimisati. Istovremeno, poruka kojom se vode je istinski bazirana na jasnim zahtjevima i očekivanjima. Međutim, ono što tek slijedi da se vidi je kako će dalje reagovati vlasti koje su bez ikakve sumnje ozbiljno uzdrmane dosadašnjim tokom protesta. Jasno je da je svaki dosadašnji pokušaj upotrebe sile samo dao još više na snazi protestima, i osnažio njihovu masovnost. Ali ono sa čime se sad suočavaju ovi protesti u Srbiji je da ista ta masovnost dovodi u pitanje nivo očekivanja, jer mnogi koji su se pridružili u prethodnom periodu moguće da su vođeni idejama koje prevazilaze ili su čak i nekompatibilne sa zvaničnim zahtjevima studenata. U svim ovim procesima najveća opasnost prijeti od onih elemenata koji traže prostor da se nametnu kao politička artikulacija zahtjeva, kojim se teme od opšteg društvenog značaja prebacuju na isključivo politički teren. U srpskom društvu, takvu snagu najčešće i prvenstveno imaju tvrdo desničarske, etno-nacionalističke političke organizacije, koje se već u velikoj mjeri pokušavaju infiltrirati u sadašnje proteste, namećući za sada ograničenja ostalim učesnicima da je samo prihvatljivo ono što je „patriotsko“. Tek ćemo viđeti hoće li oni naći taj prostor i imati snage da se nametnu kao političko vođstvo, ili će ovi protesti ostati na nivou opštedruštvenog i samo otvoriti prostor za sve da se politički konfrontiraju sa jednom oslabljenom i destabilizovanom vlašću.
Iz svega rečenog, za crnogorski primjer važno je izvući lekcije kako iz srpskog primjera, tako i iz prethodnih pokušaja organizovanja sličnih protesta. Impresivno je viđeti da su studenti u Crnoj Gori konačno našli svoj glas, i da su u stanju mobilisati širu društvenu zajednicu. U prethodnih mjesec dana se moglo primijetiti da masovnost raste, i da je autentičnost poruke ostvarena. U ovom trenutku, ključ je u istrajnosti i sposobnosti da se fokus drži na odgovornosti kao temi koja pogađa širu društvenu zajednicu, i ima natpartijski karakter. Svako skretanje u druge domene može samo oslabiti i razvodniti momentum koji su studenti ostvarili do sada. Sposobnost da se istraje na porukama i zahtjevima i da se drži s jedne strane inkluzivan pristup koji, s druge strane, neće biti laka meta za nametanje nekih alternativnih, prije svega partijskih, narativa i očekivanja, jeste najveći izazov koji predstoji.
