Uz pjesme o diktatoru i lopovu, ustašama, svetoj zemlji kosovskoj i nemanjićkoj te zastavama s kokardama i izvezenim likom Draže Mihailovića ta luča slobode prije dvije-tri noći nošena je „od Glave Zete do grada Spuža“. Nakon toga obišla je Tuzi, džamije u Pljevljima i Bijelome Polju, avlije i kuće muslimanske. Nikome ko se prošetao tih noći crnogorskim ulicama ne treba ni politički analitičar niti diploma fakulteta političkih nauka da prepozna iz kojih se hronotopskih struktura pojavila ta golema masa znakova i simbola. U nekim se krajevima veli: nemojte dan prije večeri hvaliti, pa smo tako i mi svjedoci kako je okončanje izbornoga dana naprasno rastočilo retorički potencijal tzv. građanskoga dijela političke scene i poslovično agilne NVO zone kojima, evo, rečeni diskurs, morbidni folklor i nacionalistička agresija prema Crnogorcima i nepravoslavnim građanima naše države više ne smetaju. Sreća je u svemu ovome, i ne mala, što su otkako se priređuju izbori u Crnoj Gori potpisima svih učesnika izborne radnje ovjerene kao poštene i vjerodostojne.
Aktuelna vlast, da to i istaknemo, ima u svojoj dugoj istoriji vidnih opterećenja i to prije svega u pogledu finansijskih i privrednih malverzacija, afera i kadrovskih nesolidnosti među kojima ih je nemali broj potvrdio onu staru: dadni malo – imaš dužnika, dadni dosta – imaš neprijatelja. Osvrnemo li se na dominantne stavove u javnome i konkretno političkome diskursu nekih nezavisnih intelektualaca te aktivnosti dijela NVO zone, a svi oni se isključivo potpisuju kao građanski i demokratski, uočićemo do slogana istaknutu saglasnost: „svi nacionalizmi u Crnoj Gori su pod kontrolom i u službi vlasti“. Upoznatiji sa stanjem u kulturnim i jezičkim poslovima, te ukupno identitetskim, dakako da ne mogu prihvatiti prethodni zaključak. Neki će zahvaljujući neiskustvu, lošoj procjeni situacije ili narasloj sujeti uplesti se u tu gustu mrežu zabrana i ograničenja, prihvatajući avanturu s visokim rizikom po crnogorsko društvo i njegov multikulturni profil. Ovakvo rasuđivanje i aboliranje velikosrpskoga nacionalizma u javni i politički prostor može unijeti samo neznalica ili politikant koji kontrolu javnoga prostora postiže raznim mehanizmima manipulacije, mobilisanim medijima i NVO lobijem, što je najčešći recept i sigurna smjernica za uspjeh.
Ovđe, razumije se, nije riječ o tome ko kojoj partiji ili koaliciji više vjeruje, kojega lidera slijedi i sl. nego je centralno pitanje današnjega našeg raskršća: za kojim vrijednostima idemo. Odavno je poznato, a u svim vremenima potvrđivano, da se prvo u jeziku oslikavaju devijacije jednoga društva. Primjer za takve devijacije jesu prevrednovanja crnogorske tradicije, kulture i istorije, slobodarske i trinaestojulske Crne Gore uz kvazinaučnu podlogu o kvislinškim pokretima, permanentno osuđivanje od strane sveštenstva Srpske pravoslavne crkve komunističkoga pokreta, njegovih prvaka i dostignuća, stvaranje za crnogorsko društvo neautentičnih kalemova na postavci da su komunisti i Josip Broz zatrli svetosavski model svijeta i tako redom. U jezičkome saobraćaju duge predizborne kampanje - što je trajala doslovno od početka godine i otpočinjanja litija - kleronacionalistički agitatori pronašli su najučinkovitija sredstva za što ubjedljivije i ekspresivnije poruke o pravoj vjeri svetosavskoj i bezbožnim Crnogorcima kao komunističkome nakotu! Više od ostalih, ekspresivizacijom birane leksike s vrlo frekventnim kletvama i sramoćenjima, rezultat su postigli g. Amfilohije Radović, približivši se tako plemensko-bratstveničkoj svijesti, patrijarhalnome i sujevjernom sloju stanovništva, te njegov mlađi kolega g. Gojko Perović, čija je poruka isključivo okrenuta tzv. katunskim Crnogorcima s velikom frekvencijom jedinica kojima se djeluje na mlađu populaciju i ostaje, kako se često čuje u komentarima na njegove kolumne u ND Vijesti, građanski korektan u negiranju temeljnih pitanja crnogorskoga identiteta. Ako smo rezultat takvoga djelovanja dijela učesnika minulih izbora i sveštenstva Srpske pravoslavne crkve kao najagilnijega aktera posvjedočili na crnogorskim ulicama i trgovima, prirodno bi bilo da se na to i reaguje razumnom pričom i racionalnom osudom. Višegodišnju kampanju s ciljem zatiranja crnogorske baštine, kulture, crnogorskoga jezika i tradicije osobito je naučnom temeljnošću i dubinom zahvata usporio i perfidne im namjere razložio kadar Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Ovi mladi ljudi i danas to čine, jer su im uzori primjeri iz prošlosti koji lično nijesu metali ispred opštega. Jedan od uzora i njima i drugima može biti akademik nekadašnji Šerbo Rastoder koji je u više navrata kad smo se suočavali s događajima sličnim današnjim reagovao i kao čovjek i kao istoričar. Današnji akademik Rastoder, međutim, u punoj mjeri drukčiji odnos prema tim stvarima ima što govori da se prilagodio atmosferi u CANU i GP URA.
Ohrabruje, na kraju, činjenica da nam u opštem relativizovanju velikosrpskih nasrtaja na kulturni i duhovni identitet ovjerenih potonjim izborima te perfidno maskiranih ogoljenim frazama građanista svakodnevno stižu pisma kolega slavista, filologa i kulturologa, vrhunskih naučnika i akademika od Poljske, Njemačke pa do SAD puna podrške i zgroženosti pred izazovima koji će dalekosežno odrediti crnogorsku budućnost. Mudre su glave svojim naučnim autoritetom i ugledom u međunarodnim tijelima već poručili politikantima da se s temeljnim vrijednostima, naučnim potencijalima i kulturnom baštinom crnogorskoga društva ne može kalkulisati.
(Autor je saradnik u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost)
