Piše: Ranko VUJOVIĆ
Kako je duboko palo crnogorsko novinarstvo. Kako se samo ovih dana valja ulicama u blatu laži i neistina koje je samo proizvelo. I koliko još treba da padne nivo profesije da ovo društvo vidi šta se dešava. Kakav se sunovrat desio. Kako je ova država uspjela da proizvede ovakvu nakazu od novinarstva, koje godinama teroriše sve i svakoga, koje je davno istinu zamjenilo lažima, a odgovornost za javnu riječ uvredom i klevetom? Kako se samo carstvo slobode izražavanja kod nas izvrglo u carstvo obmane i prevare.
Postoje razna medijska spinovanja, postoje različiti oblici uticaja na javno mnjenje, ali ovakva vrsta brutalnog silovanja realnih činjenica i njihovog izvrtanja sigurno nije odavno zabilježena, sigurno ne u modernoj istoriji crnogorskog novinarstva. Ovakvo lomljenje mozga crnogorci ne pamte.
Insajderska priča: Dovoljno je bilo da jedan stvaralac-insajder Vijesti progovori pa da zavlada muk, a ostali kreatori pobjegnu u rupe. Čudovište koje su sami proizveli sada je počelo da samo proždire svoje tvorce. A taj nesretni novinar je progovorio samo o djeliću onog što je on radio, samo o vrhu ledenog brijega laži i prevara koju ta novina krije. A šta je sa ostalim stvaralačkim opusom ovog novinara, šta je sa umjetničkim djelima ostalih autora iz te radionice. Klupko je samo počelo da se odmotava i tek će se odmotavati. Neće to zaustaviti ni rječita ćutnja odgovornih, ni najnovija lavina laži i uvreda iz njihovog nedeljnog izdanja. Standardi koje su oni formirali, etika koju su oni promovisali – kucaju na njihova vrata.
Kada je u Velikoj Britaniji prošlog ljeta buknuo skandal sa Mardokovim News of the world, sva britanska javnost je burno reagovala. Nije bilo medija koji nije o tome izvještavao, a ubrzo je formirana i komisija koju predvodi lord Leveson koja i dan danas istražuje sve zloupotrebe profesije i etike u tom mediju. Toliko je manipulacija, počinjenih od strane novinara u toj novini, u međuvremenu otkriveno da Levesonova komisija uopšte ne vidi kada bi mogla da završi dodjeljeni joj posao. Mada su donekle različite okolnosti, postoji jako mnogo sličnosti između onoga šta se na ostrvu desilo i ovoga što se upravo sada kod nas dešava. Zajedničko im je svakako nezapamćena zloupotreba medija u privatne svrhe vlasnika.
Bez analize analize: Kada je prošle nedjelje objavljen prvi dio kratke analize pomenutog novinara nastao je muk. Svi dežurni moralni arbitri, sav nevladin sektor, svi političari, gotovo svi mediji su zanijemjeli. Svi su ostali bez teksta. Kakvu javnost to mi imamo i šta je ovdje javnost. Da li smo mi svi zajedno učestvovali u pravljenju ovog novinarskog čudovišta. Naravno da jesmo, svi smo aktivno učestvovali jer smo ćutali, a i sad ćutimo. Koliko nas se javilo, za sve ove godine, koliko traje medijska tortura, a traje gotovo pet godina, da kaže da možda nešto nije u redu da možda to nijesu one medijske slobode o kojima smo toliko pričali, da se ovdje ne radi ni o kakvom novinarstvu... Gotovo niko.
Kada je nedavno dnevni list Dan objavio njima dotureni falsifikovani telefonski listing na kome se navodno vidi da je Šarić zvao premijera Lukšića reakcije su bile - gotovo nevjerovatne. Jedan od najdrastičnijih primjera zloupotrebe novinarstva tumačio se tako da su pojedini novinari govorili - da se to nije desilo ne bi se otvorila priča o zloupotrebama u policiji. Pa čak i samom premijeru gotovo da je bilo neprijatno što je eto dnevni list Dan uhvaćen u pokušaju vrhunske prevare i to naočigled kompletne javnosti.
Evropski višeslojni standardi: Sa druge strane, imamo vrlo interesantno ponašanje međunarodne zajednice i nekih diplomatskih predstavništava u Crnoj Gori. Oni su možda ponajbolje bili upućeni u to šta se posljednjih godina dešavalo sa medijima i koje su sve zloupotrebe rađene. Ali ne samo da nijesu ničim pomogli da se ovakvo stanje popravi, već su neki od njih aktivno pomagali ovakvu vrstu novinarstva.
Sada kada Crna Gora treba da otvori pregovore sa EU vrlo je bitno raščistiti - da li Evropska unija podržava novinarstvo zasnovano na prevarama, obmanama i lažima? Da li je to sloboda izražavanja koja se njeguje u Evropi i da li mi u procesu pridruženja treba da razvijamo takve novinarske sposobnosti? Ili će, možda, da predstavnici međunarodne zajednice i dalje zatvaraju oči pred ovakvim pojavama i prave se da ih ne primjećuju. Da li oni misle da je moguće sakriti ovu istinu od centara iz kojih dolaze. Njihova omiljena formulacija je bila da u Crnoj Gori mora da se više radi na razvoju profesionalnih standarda, kao da su svi crnogorski mediji učestvovali u ovoj prevari, kao da se ne zna ko su direktni kreatori ovako posrnulog i potrošenog novinarstva.
Ali je problem šta sada ne možemo pobjeći od njega ni mi ni oni, a ni njegovi tvorci. Problem je postao prevelik i teško da se može sakriti i zaboraviti ili gurnuti pod tepih. Teško da je na Kratku analizu beščašća (uzgred još niko od odgovornih ne reče da Kratka analiza nije vjerodostojna, samo se bave istraživačkim radom na temu: odakle to Pobjedi) - odgovor priča o dvanaestogodišnjoj djevojčici koja ide s kraja na kraj Podgorice. Možda bi autoru ove priče bolje bilo da se prisjeti koliko je dječjih života i djetinjstava uništilo ovo nakazno novinastvo. Teško da će već hiljadu puta ponovljena priča o tom „strašnom diktatoru“ Đukanoviću, koji tako maltretira čuvenu medijsku imperiju, da ova poslije svakog njegovog napada uveća broj medija i svoj bankarski konto biti odgovor na Kratku analizu...
Pitanje - „Da li ste vi gospodo stvarno radili ovo što vaš kolega tvrdi da ste radili“ - i dalje visi u vazduhu bez ikakvog odgovora. Sva buka koja se poslednjih dana pokušava napraviti nikako da potisne onaj muk koji i dalje traje.
Samo da se na kraju ne javi neki od onih čuvenih tumača svega i svačega sa objašnjenjem da se ovo nije desilo nikad ne bi saznali kakvi smo serdari, da ne kažem što smo. Zato, na Dan slobode medija ostaje i dalje aktuelno pitanje (da parafraziramo pjesnika): Kada će medijske slobode pjevati onako kako su novinarski sužnji pjevali o njima.
Autor je Izvršni sekretar Medijskog savjeta za samoregulaciju
