Ovo je trebalo da bude „super godina“ za biodiverzitet, koju bi obilježilo zajedničko održavanje nekoliko ključnih međuvladinih sastanaka na kojima je trebalo da budu preuzete velike obveze. Većina se nije dogodila, uglavnom zbog poremećaja izazvanih pandemijom. Pojava virusa Covid-19, koji je zarazio više od 54 miliona ljudi širom svijeta, u početku je bila povezana s tržištem u Vuhanu u Kini, na kojem su se prodavale divlje životinje.
Rasprava na visokom nivou o potencijalnoj ulozi koju je trgovina divljim životinjama imala u izbijanju pandemije značila je da je, barem na kratko, politička i javna pažnja bila usmjerena na komercijalno iskorišćavanje divljih životinja. Uništavanje prirodnih staništa, klimatske promjene, industrijski uzgoj stoke i eksploatacija divljih životinja ključni su uzroci krize biodiverziteta i povećanog rizika od pandemije. Iako ne znamo tačno kako je Covid-19, za koji se smatra da postoji mogućnost da je porijeklom od slijepih miševa, prvi put zarazio ljude, za širi nadzor trgovine divljim životinjama već je bilo kasno. Nade da bi ova nova pažnja mogla da uvjeri ključne svjetske vlade da usvoje oprezniji pristup pojačane su u februaru, kada je Kina najavila zabranu trgovine i konzumacije svih divljih životinja kao hrane.
Iako ne znamo tačno kako je Covid-19, za koji se smatra da postoji mogućnost da je porijeklom od slijepih miševa, prvi put zarazio ljude, za širi nadzor trgovine divljim životinjama već je bilo kasno
Otprilike u isto vrijeme, kineska vlada je najavila da će revidirati državni Zakon o zaštiti divljih životinja. Zakonodavstvo je dugo bilo kontroverzno; uprkos navedenoj namjeri da ih zaštiti, neke izjave često su dozvoljavale komercijalnu trgovinu divljim životinjama – čak i ugroženim vrstama. Nakon objave, kineske nevladine organizacije, akademici, medicinski stručnjaci i zakonodavci javno su zatražili da se zabrane prošire na upotrebu divljih životinja u kineskoj oblasti tradicionalne medicine. Sada, gotovo godinu kasnije, s velikom političkom pažnjom koja je naizgled preusmjerena, objavljen je novi nacrt kineskog zakona kojim se regulišu pitanja vezana za divlje životinje, ali rezultat toga je zbunjujući i frustrirajući dokument. S jedne strane, on objedinjuje ono što je i dalje jedna od najambicioznijih promjena politike koju je bilo koja vlada usvojila kao odgovor na zabrinutost koju je Covid pokrenuo zbog trgovine divljim životinjama – skoro sveobuhvatnu zabranu uzgajanja, prodaje i konzumiranja kopnenih divljih životinja kao hrane.
Ako se efikasno i etički primjenjuju, uključujući odgovarajuće osiguranje naknada za poljoprivrednike, ovo bi mogla da bude dobra vijest za mnoge vrste. Ipak, ove zabrane idu uz izjave koji dopuštaju komercijalnu upotrebu divljih životinja u neprehrambene svrhe, kao što je „izložba“ ili tradicionalna medicina. Štaviše, vrste koje još mogu da se kupe i prodaju uključuju neke od najugroženijih divljih životinja na svijetu, koje potražnja za dijelovima njihovih tijela dovodi do ivice izumiranja. Procjenjuje se da je oko 745.000 ljuskavaca kojima se ilegalno trgovalo zaplijenjeno tokom protekle decenije, a većina zaplijenjenog bila je namijenjena Kini, gdje su oni bili planirani za korišćenje u tradicionalnoj medicini. Uprkos zabrani međunarodne komercijalne trgovine 2016. godine, kineske vlasti održavale su domaće tržište ljuskavcima uz pomoć sumnjivo upravljanih mehanizama koji obiluju mogućnostima da se „peru“ krijumčarene zalihe.
Leopardi, najveća azijska životinja iz porodice mačaka, suočavaju se sa sličnim problemom. Međunarodna trgovina zabranjena je od 1975. godine, a samo nekoliko stotina ostala je u divljini u Kini, no vlasti i dalje dozvoljavaju proizvodnju i prodaju toničnih vina i tableta za koje se tvrdi da sadrže materije iz leopardove kosti. Ostali proizvodi napravljeni od ugroženih životinjskih vrsta kojima se još može legalno trgovati u Kini uključuju rog sajga antilope, žuč uzgajanih medvjeda i kožu tigrova uzgojenih u zatočeništvu. Čak i tamo gdje proizvodi u legalnoj trgovini potiču od zatočenih vrsta postoji ozbiljna zabrinutost da ovo služi za stimulisanje tražnje za proizvodima iz divljine, a da se ne pominju često stravične implikacije na blagostanje životinja. Novi nacrt zakona ne predstavlja samo rizike po biodiverzitet kroz odobravanje korišćenja ugroženih vrsta u nekim slučajevima, kao što je tradicionalna medicina, već bi njegov nedosljedan pristup riziku od bolesti takođe mogao da potkopa snagu zakona da spriječi dalje izbijanje bolesti kakva je Covid-19.
Specifični rizici mogu se razlikovati, ali ako zakonodavci vjeruju da je prijetnja uzgojem i preradom divljih životinja za hranu toliko velika da se mora sveobuhvatno zaustaviti, zašto dopuštaju takve aktivnosti u svrhe različitih načina korišćenja? Većina tradicionalne kineske medicine ne koristi dijelove tijela ugroženih divljih životinja. Mnogi praktičari i akademici voljeli bi da ih zamijene i zaista prepoznaju problem slike koji cijeloj industriji predstavlja djelovanje manjine. Ipak, nedosljednost pristupa u kineskom nacrtu zakona o divljini sugeriše da lobi koji zastupa interese te manjine i dalje značajno utiče na neprovidne strukture donošenja odluka u Pekingu.
Frustrirajuće, ovo je suprotno istinskom napretku u ekološkim politikama negdje drugdje, poput nedavnog zavjeta Sji Đinpinga o karbonskoj neutralnosti do 2060. godine. U maju 2021. Kina je prvi put trebalo da bude domaćin velikog samita o životnoj sredini – Konferencije potpisnica Konvencije o biodiverzitetu. Za divlje vrste širom svijeta ovo ne bi smjelo da bude još jedan neuspjeli pokušaj multilateralne akcije. Iako sve vlade hitno treba da srede unutrašnja pitanja, uloga domaćina u davanju primjera značajne promjene u politici može da bude presudna. Ipak, aktuelno kinesko zakonodavstvo, kada je riječ o divljim životinjama, i dalje djeluje u suprotnosti s potrebom da se okonča eksploatacija ugroženih vrsta.
