Počeću s jednim slavnim Grkom. Aristotel je sve lijepo objasnio. Tragedija je, veli on, prikazivanje ljudi koji su bolji nego što smo mi prośečni, koji u nesreću padaju zbog neke pogreške, odnosno tzv. tragičke krivice (hamartija).
Razumije se da je Aristotel pred svojim očima imao bitno drugačiji svijet od ovoga današnjeg, svijet u kojemu je tragedija smatrana prestižnim žanrom a motivacija za pad mogla se tražiti u smjeni uzročno-posljedičnih odnosa čiji je pokretač hibris.
Zato kad govorimo o savremenom padu možda treba razmišljati o drugačijem žanrovskom kontekstu. Jer kad jedan te isti kolumnista u desetak dana prvo na sitne komadiće razloži kapitalizam i kritički samelje sveto tele privatnoga kapitala, a onda napiše tekst u kojem smjenu opozicionog urednika opravda logikom kapitalističkog tržišta a svoju ćutnju bolom za đecom u Gazi, pa kad taj isti kolumnista sve se braneći od toga da je velikosrbin - zašto ga uostalom niko i ne proziva - nastavi da uredno pere veš aktuelne vlasti relativizacijama ili u najboljem slučaju bavljenjem jorgandžijama - onda uzrok pada ne možemo tražiti u hamartiji no u drugom grčkom pojmu - hipokritesu.
Ostale trivije iz njegove poslanice - potraga za uzrocima i posljedicama, kontekst, poređenja - ne zavređuju komentar. Iz poštovanja prema bivšem prijateljstvu.
I tu već kontaš da ni dar ni ugled ni znanje ne znače ništa spram kapitalističke devize - veži konja đe ti gazda kaže, pa se i ovaj igrokaz jasnije žanrovski otvori, ali ne kao tragedija, već kao farsa.
I da zaključim parafrazom još jednog slavnog Grka - ne jedi, bez preše, da te zamolim!
