Kada u jednoj novini, naizgled pomalo arhaičnog izgleda, stane toliko toga da liči na jedan istorijski leksikon, sa obiljem prisjećanja na neka vremena i ljude koji su ih obilježavali, sa svjedočenjem o aktuelnom trenutku, sa fokusom da se mnogo toga spase od zaborava, onda je to veliki razlog da vam bude u rukama.
Ta starinska boja hartije, daje posebnu draž svemu što se krije na stranicama časopisa, kojeg su prije deceniju, prekaljeni novinari Amer Ramusović, Minja Bojanić, Vojislav Bulatović i nadahnuti publicist Željko Rutović, te mladi student arhitekture Vildan Ramusović, osmislili i postavili u izlog novinarske vitrine, sa namjerom da se bave temama vezanim za lokalne samouprave i baštinu Crne Gore.
I dimenzijama podsjeća na neka vremena, kada su se novine čitale uz pomoć nosača, čekajući red kod brice, da se podšiša kosa, štucne brada, poprave zulufi.
Izazov je govoriti, o prošloj deceniji, o sadržaju koji je više nego prepoznatljiv, o borbi tih ljudi koji se njome bave da održe misiju koju su započeli već davne2011. godine.
Strana napretek, tema posebno biranih, potpisnika tekstova čija imena ulivaju strah novinaru da se ne obruka, pa krenimo redom.
Svaki ponaosob broj posvećen nekoj priči o nekoj destinaciji, nepogrešivog izbora naslova, sadržajno i bez veličanja nego samo onoliko koliko je potrebno dobrom novinaru da prikaže zadato.
Ređale se komune jedna za drugom,Bijelo Polje i zografi Lazovići, Bar i njihov Ljetopis, Mojkovac i naš biser Stefan Savić,Glavni grad i senatori hotela Crna Gora, olimpijski krugovi i braća Dušan i Mirko Vujačić, te ono čuveno Mladenovoda l’ je moguće kada je naš Ljubomir Radanović donio radost Jugoslaviji, i tako redom, ponekad i bez njega ali uvijek na pravom mjestu i u pravo vrijeme.
A potpisnici tekstova sve bard do barda: prof. dr Draško Došljak tvorac ubjedljivog govora, Dragan Mitov Đurović čije svako slovo kao da zbori njegovom bojom glasa, liričar Miraš Martinović, rizničar jedne epohe akademik Zuvdija Hodžić, čovjek koji ne podnosi strahSlobodan Čukić, Husein Ceno Tuzović hroničar starovaroške kaldrme, i tako u nedogled sa visoko podignutom ljestvicom kako u novinarskom umijeću tako i ljudskim vrijednostima.
Nepogrešiv opis je i u imenu, kojem je kumovao g-din Rutović, KOMUN zajednički atar ili KOMUN sa onim ludim@; opština, čime se ova novina i bavi.
Bez patetičnosti, stremljenja ovih ljudi kojima je ova novina i više od posla, su u stvari misija kulturnih poslenika jedinstvenog stava, pa bi trebalo pružiti podršku da riječ ,,snalaženje“ izgubi smisao i da se ova vrijednost prepozna na pravi način, bez obzira ko to, u kojem vremenu i kakvim očima gledao.
