Ucilju ostvarivanja određenog interesa, ideje, programa, zadatka, ljudi prave između sebe paktove. Takvo sporazumijevanje dviju strana radi ostvarenja nekih uglavnom političkih agendi, obično je kratkoročno i usmjereno na postizanje jednog cilja. Međutim, tu se stvar sa paktovima ne završava. Za razliku od ostalih vrsta sporazuma i udruživanja među ljudima, društvima, grupama, narodima, pakt može da bude sklopljen i sa drugim entitetima. Naročito onim onostrane prirode. Već odavno je ušlo u urbanu legendu čuveno paktiranje sa samim đavolom, na raskrsnici u Misisipiju, radi zadobijanja vještine sviranja džeza. Sjećam se još odavno jedne priče iz Politikinog zabavnika, o momku koji je pokušao da napravi pakt sa onostranim, kako bi naučio geometriju, ali je greškom ili neznanjem, nacrtao pentagram i izgubio dušu. I dok su to sve plodovi fikcije pisaca, postoje i stvarni paktovi sa natprirodnim bićima.
Jedan od najstarijih i najpoznatijih takvih činova je pakt ili ugovor između Mojsija i Jahvea na Sinajskoj gori, kojim je jevrejski narod izabran za Božji narod i kada su dobili današnju teritoriju Izraela za svoje naseljavanje nakon 40 godina u pustinji. Svoje vjerovanje u tu ekskluzivnost, i pored brojnih nedaća koje su doživjeli, Jevreji njeguju i dan-danas, mada ima i onih koji bi da se nekako uguraju u to društvo. Pošto je teško zamisliti aneks ugovora starog skoro 3000 godina, onda se pristupilo stvaranju lažne slike da su i oni tobož jednako toliko stari, pa da se valjda i na njih mogu odnositi iste odredbe.
Još jedan Jevrejin, nešto kasnije oko 30. godine, stolar iz Nazareta Isus ben Josef je napravio još jedan pakt sa istim bogom kako bi otkupio duše naše i time postavio temelje jedne od najvećih svjetskih religija – hrišćanstva. Ipak, Jevreji nijesu zadržali tu ekskluzivnost direktnih pregovora sa božanskim. Svaka žrtva u paganskim hramovima bila je dokaz pakta sa onostranim onih koji posvećuju tu žrtvu. Tako je Džingis-kan, prema legendi sklopio pakt sa mongolskim bogom groma, pomoću koga je ujedinio sva plemena stepe i napravio najveće carstvo u istoriji ljudskog roda. No, takvi paktovi obično nijesu donosili prosperitet na duge staze, već su bili izraz privremenog dogovora oko postizanja pojedinačnog uspjeha.
Sve to nije obeshrabrilo ljude da iznova pokušavaju da sklope pakt sa natprirodnom silom. Zato i u XVII vijeku nastaje jedan od najpoznatijih takvih sporazuma. Naime, daleke 1621. godine, na pučini Atlantskog okeana, na brodu Mejflauer, nastaje još jedan pakt sa Bogom lično. Puritanski kolonisti i izgnanici iz Engleske, zbog svojeg vjerovanja, obavezali su se da će u Novom svijetu napraviti Novi Jerusalim, grad i državu ustrojene po božjim zakonima. Na žalost, njihov plan je rezultirao stravičnim zločinom nad nevinim djevojkama u Salemu. Ipak, ni danas se jedan dio moderne američke misli ne odriče tog čina. Snaga tog pakta leži u tome da i sada postoji vjerovanje da je to jedan od preduslova i temelja na kojima počiva veličina SAD. Njihovo uvjerenje je da iz toga proističe moralna snaga moderne Amerike i da je to ona potrebna mitološko-ideološka matrica za izgradnju čvrstog društva.
E sad, cijela ova priča o pokušajima sklapanja pakta sa natprirodnim ili onostranim entitetima, ne bi imala velikog smisla, da nam se i danas ne dešava slično. I to ne samo što je Kongres SAD-a najavio da će sredinom juna objaviti svoja, dugo očekivana, saznanja o vanzemaljskom postojanju. Ne, mi imamo, na početku XXI stoljeća, svoje primjere takvih paktova. Tako smo prošle godine dobili vladu, nakon postizanja sporazuma u Manastiru Ostrogu. Doduše, nije niko pominjao Boga kao jednog od potpisnika. Sve to je proisteklo iz jednog pokušaja, narodskog, da ne kažem vulgarnog, da se direktno preko ulice poveže sa Bogom, kroz pokret litija. I niđe tu ne bi, možda, bio problem, da se tako uz božiju pomoć dobijena vlada nije latila direktnog zadatka, potpisivanja temeljnog ugovora, kao trajnog i čvrstog saveza sa Bogom lično. Čisto da formalizuje već izvikani pakt.
Međutim, za evo pola godine, to još nije uspjela da realizuje. Što već počinje da zabrinjava, jer što ako su tačne riječi starog jeretika Ničea da je Bog mrtav! Kako napraviti pakt kad nema druge strane?! Naravno, siguran sam ništa takvo nije posrijedi i da je na nebesima sve u najboljem redu. Što znači da su razlozi za nepotpisivanje itekako ovozemaljski. Jednostavno, jako je teško sklopiti pakt koji treba da znači okupaciju sopstvene zemlje. Kako bi rekao besmrtni Balašević u svojoj pjesmi o Gedi: „Bilo je slučajeva da je neko tako zemlju spisk'o, ali da je našu zemlju, to već nije bilo!“ I upravo je sad kod nas takav slučaj da postoje oni koji se svim silama trude da potru sve što je crnogorsko, sve što je ovaj narod vjekovima gradio i stvarao na ovom kamenu. Pa da ga, kao dar, predoče drugima i pod noge im ga izastru. Takav je ovaj pakt koji nam se potajno sprema i sa kojim se želi postići ponovno zaptivanje slobode Crne Gore i to prvo duhovno, pa onda i materijalno. No, na veliku žal onih koji ovakve snove snivaju, nije Bog to što oni misle da je, pa se ne upušta u ovakve mračne ujdurme. Ali tu ne prestaje spisak onostranog sa kojim bi se mogli ovakvi dogovori voditi. Ipak, što kaže narod: „Ko s đavolom tikve sadi...“
