Sudbina Crne Gore se uvijek krojila i lomila na Cetinje (ili preko njega, ili rukom cetinjskog čeljadeta), svi su nam tamo stolovali i vladali Crnom Gorom, i svi stanovnici Cetinja su nedvosmisleno Crnogorci, nadam se da to govori dosta.
Sudbina je htjela da budemo vinovnici jednog dijela istorije o kome će neke generacije pričati nekad, i neka je! Pripada nas, Cetinje i Lovćen nikad nisu trpjeli okove i strane veliko teritorijalne ambicije, na Cetinje se uvijek išlo uzdignute glave i s ponosom, a za tešku riječ se glava i gubila...
Na Dan nezavisnosti 21. maja se spremao veliki spektakl, koji je trebalo da bude krunisan velikom zastavom Crne Gore i vatrometom uz pjesmu sinova i kćeri ove gorde, ponosite i kršne zemlje. Velike kolone su i ukazivale na dan/noć za pamćenje, sve je išlo po po planu i kako treba, onda se u jednom trenutku sudbina vratila na Cetinje i zastava je pukla po šavu i naizgled je bilo gotovo.
Ali, ovo je Crna Gora i to je Cetinje, đe su naše zlatne Crnogorke brže bolje sa mašinama, sa iglom i koncem došle da saniraju naš ponos (to samo kod nas ima, đe je zastava vrijedna svega), a Marko Milačić pokušao da pokupi malo više od svojih 2 odsto koje ima (mada njegov ekvivalent je uvijek velika nula) i napiše kako smo tako prošli i 30 avgusta, misleći na Crnogorce. Čega se pametan stidi, time se budala ponosi (još mi je milije što mu je Draginja stavila korpu prije neki dan da ne laje).
2
Zastavu su brzo zakrpili i pokušano je da se vine u visine u 18 sati, međutim to je bilo nemoguće, čudna situacija i neki gorak ukus, ali odložilo se za 21 sat da se proba ponovo. Kroz grad se orila pjesma, mahalo se zastavama i onako jedna praznična atmosfera kakvu Cetinje i Crna Gora na taj dan zaslužuju.
Dođe i 21 sat, vjetra nije bilo, kranovi su se počeli namještati, a mi zastavu postavljati, uz zebnju a i veliku nadu. Sve je bilo spremno, momenat istine, misli usmjerene ka nebu i molitve Svetom Petru Cetinjskom da bude uz nas. Kranovi su polako počeli da dižu našu ljepoticu, a ona onako jaka da napokon sarađuje sa njima (opet crnogorska sudbina je odigrala svoju ulogu, zastava može da se okrnji, ali će na kraju uvijek da se vine u visine), i da se diže.
Onda smo shvatili svi da je to to, da ćemo je dići i pjesma je počela da se ori, vatromet da se pali, sve se zadimilo, a naša ljepotica je stajala ponosno i visoko (mada je nebo za nju malo). Srce je htjelo da pukne od sreće, oči su počele da se pune suza, a ona je stajala onako prelijepa i moćna, dala nam noć za pamćenje kakvu ova zemlja i zaslužuje da ima.
Drago mi je što sam jedan od mnogih dostojnih da napiše jednu od naljepših stranica naše istorije. Te "muke" sa zastavom sublimiraju DNK i crnogorske istorijske muke, a kasnije i radost.
E to je Marko Milačiću Crna Gora na koju ćeš morati da se navikneš! Svakako da si srećom politički marginalac, ti i mnogi drugi, ali odgovor si morao dobiti. Pored Draginje, dobio si ga i sa Cetinja.. Nek je vječna!
