Priča o državnim simbolima Crne Gore uvijek nanovo iznenadi, iako su oponenti manje-više isti i poznati. Naklapanja o verzijama i bahatost nepriznavanja, osporavanja, ignorisanja ili vandalizma, radnje koje skoro da ne poznaju građani drugih država kojima je zastava ili himna najnormalnija stvar kako za isticanje državnih simbola, tako i izražavanje ponosa pripadnosti državi i kulturi.
Slučaj monahinje u akciji bacanja državne zastave ispred Cetinjskog manastira i kreativni odgovor građana da se Manastir okiti mnoštvom zastava Crne Gore pokazao je sve nenormalno i normalno. Zamislite potencijal monahinja ili sestara u akciji ili akcijama sličnih onima kao u istoimenom filmu (Sister Act). Previše za zamišljanje zapravo, nemoguća misija! Iskreno, prva asocijacija na tu vijest bio je naslov tog filma. Komedija kojoj ovdje ipak nijesmo skloni, za razliku od tragikomedije. I onda kreće prava akcija, zastave koje prkosno i simbolički stoje na mjestima koja bi htjela da nijesu crnogorska. Srbija do Tokija, sa potpisom Vlade Crne Gore, tj. njenog prvog ministra. Zaboravili smo i taj, iz ove perspektive naivni grafit nastao u doba ekspanzije Slobodana Miloševića, nastao od muke na stvarnost života tog vremena, jedan od mnogobrojnih grafita koji su predstavljali glas otpora. Da manastire i crkve ipak ,,čuvaju“ nositelji velikosrpske politike, govori i podatak da na njima ne pišu grafite tipa Ovo je Srbija, a nije da ih nijesu pisali na drugim objektima, pa i džamijama. Ili kako glasi čuvena anegdota istovjetnog grafita na zgradi pošte u Sarajevu, ispod koga je pisao odgovor: Budalo, ovo je Pošta! A onda se i zapucalo i pucalo nekoliko godina.
I tako je jedna sestra pokrenula konačno isticanje zastave Države ispred Cetinjskog manastira i drugih crkava. Slika koju širom Grčke ili Rumunije možete vidjeti jer ispred svih važnijih pravoslavnih crkava stoje istaknute zastave države i crkvena zastava. A crkvene zastave znamo kako su se razvijale svih ovih godina, počev od isticanja na Crkvi Sv. Nikole u Starom gradu Kotoru, koja se može u ovoj priči tumačiti i kao zastava početni uzorak. Zatim su krenule trobojke po svim površinama na kojima se autorima prohtjelo da je postave. Bila je to omiljena street art akcija tokom litija, tog kako nam objašnjavaju velikog i emancipatorskog pokreta koji je donio prvu demokratsku smjenu vlasti. Emancipacija koja svoj odraz ima i u slučaju monahinje koja postaje predmet policijske krivične prijave. Umjesto da zbog potpisanog ugovora, a neko ga naziva temeljnim, lijepo sami postave jarbole sa zastavom Crne Gore, kao dug državi koja im je dala na tom papiru puno toga što im niko drugi nije dao. Posebno izmaštani tekst preambule koji je zaista dobar siže za komediju, ili korupciju koja postaje ključna riječ za vođenje crnogorske politike, jer svi se tako lako lože na istu. Komparativna analiza sličnih ugovora jasno upućuje na to, jer što bi u Srbiji nešto važilo od prve polovine XIX vijeka, a u Crnoj Gori cijelih šest vjekova više. Mada sve te analize vidimo da za Vladu Crne Gore nemaju značaja, jer ona dubinski i meditativno ne želi da ima znanja o bilo čemu i posvećena je, kako kažu, samo budućnosti u kojoj se možda zaista ostvari misao - Srbija do Tokija! Kao što mnogobrojni neformalni slogani sarkastično postaju materijal za kampanju, poput onog Vučiću, pe****!
Naučili smo da ništa zapravo nije naivno, niti slučajno. Copy/paste logika vidimo iz dana u dan funkcioniše i kod nas, i to jeste valjda taj Otvoreni Balkan, i kao slučajno driblanje loptom crnogorskog prvog ministra 43. Vlade sa klincima, za koje se može reći da su naše najveće bogatstvo. Koliko je u tom videu trebalo biti relaksacije, taman koliko i u okađivanju krša na Lovćenu. Jeftini video uradci, koji kroz okvir javnog servisa samo dodatno pojačavaju njegovu trash estetiku koja je osim njegove odomaćene veze sa politikom, postala bliska i sa Crkvom. Nazirem i osjećam, jer naravno ne gledam. Dovoljno vidim Tvitter, sa svim njegovim šašavostima u interpretaciji događaja i stvarnosti. Daljinski uvijek radi tako da možeš barem televizijski pripadati nekom drugom prostoru, kao i vremenu. I onda ubodeš termin emitovanja američkog filma Sestre u akciji i neodoljvu Vupi Goldberg. Pa onda zamišljaš neki ljepši svijet, neko srećnije vrijeme, a muzika te diže i budeš baš relaksiran. Relaksiran, relaksiran, relaksiran…
