Napad na Nebojšu Šofranca bio je baš takvo, mučko nasilje. Atak nije dovršen na podgoričkom aerodromu: niske pobude iskoristile su brzinu koju omogućuje visoka tehnologija pa se zlostavljanje prelilo na društvene mreže, gdje su se oni koji nisu bili u prilici ušuškati se u masi koja je Šofrancu priredila jedinstveni ugođaj linča, puni entuzijazmu pridružili orgiji javnog ponižavanja.
Svi već znamo sve o onome što se desilo – što je, u biti, definicija onoga o čemu niko ne zna ništa, no dobro…. Čini se, ipak, kako bi nekoliko stvari valjalo podvući.
Šofrančevo mudro i dostojanstveno držanje, recimo, u situaciji koja je bila frontalni napad upravo na – njegovo dostojanstvo. Uzgred, šta da je Šofranac odgurnuo ili, recimo, u nužnoj odbrani oteo neku od zastava koje su u napadu na njega koristili umjesto bejzbol palica? Postoji li neko ko misli kako nasilje u tom slučaju ne bi postalo i fizičko?
Potom… Nebojša Šofranac nije tek novinar. Još manje je on tek sportski novinar – govorimo o čovjeku koji sa jednakom kompetencijom prenosi fudbalsku utakmicu i o stvarima koje su polje njihove ekspertize razgovara sa najvažnijim živim političkim analitičarima. On nije, čak, ni tek najbolji u svom poslu. On je enciklopedista među novinarima. U zemlji u kojoj je tako mnogo informacija a još više “mišljenja” i “smatranja”, pritom i tako malo znanja, on je onaj koji zna. Svašta postoji na dunjaluku, pa tako, vjerovatno, još neki novinar usporediv sa Šofrancem. No ja na takvoga nisam nabasao.
Ovo je bitno zato što motiv napada na Šofranca nije bio samo njegov politički stav, nego i njegova izuzetnost. Ona je uvijek individualistička. Ona, izuzetnost, spada u drugost. Ona je uvijek manjinska. Masa, pak, individualnost smatra neprijateljem vlastite iluzije kohezije i snage. Tu je snagu primjereno mjeriti u megatonima, jer to je snaga destrukcije, nipošto kreacije. Masa ne trpi drugo i drugačije.
Ako je tačna informacija da je čovjek koji je nastupio kao dirigent mase, onaj koji je snimao i vrijeđao Šofranca, uposlenik Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, tada je crnogorsko društvo (ako takvo što ovdje još uvijek postoji: ako nacionalizmom indukovan proces pretvaranja jednine, “društvo”, u množinu, “društva”, nije ireverzibilan) u još većem problemu nego što se čini: a čini se kao golem i opasan problem. U tom slučaju je vladin uposlenik napao novinara na zadatku – što je, nedvojbeno, začajan doprinos vladajućih promociji slobode govora. Zanimljivo, povodom “slučaja Šofranac” od vladajućih još nismo čuli refren koji potegnu svaki put kada je u pitanju nasilni akt usmjeren protiv “pripadnika sedme sile” kojeg smatraju za svog: “napad na novinara treba tretirati kao napad na službeno lice”.
Napokon, brutalni udar mase na dostojanstvo pojedinca koji su predvodili (moguće) vladin službenik i visoki funkcioneri vladajuće koalicije, pronašao je svoj “vizuelni identitet” na zajedničkoj fotografiji predstavnika mase i Šofranca.
Nema sumnje da je Šofranac iskren kada kaže kako se sa momcima i njihovim zastavama slikao kao što čini sa drugim ljudima koji ga zamole za fotografiju. Nema sumnje da on prema njihovim zastavama ne osjeća mržnju, niti ih vidi kao neprijateljske.
Isto tako nema sumnje da je ta fotografija nastala da bi bilo dokumentovano, logikom koja je vodila masu, ultimativno poniženje “neprijatelja”, koji je privoljen/prisiljen da bude snimljen pod zastavom pobjednika.
Mržnja koja je vodila masu tu je fotografiju prepoznala kao dokaz vlastitog trijumfa – baš zato je uz ushićenje replicirana na društvenim mrežama.
Ta je fotografija sve, samo ne to. Ona to i ne može biti. Masa nikada ne može pobijediti pojedinca: čak ni onda kada ga objesi ili slomi, što Šofrancu nisu uspjeli učiniti. Upravo suprotno: zahvaljujući tome što na mržnju nije uzvratio mržnjom, pobijedio je on.
Ikonografija rečene fotografije je nepokolebljiva: posve je, naime, jasno ko je ko i šta je šta na slici. Koja, uzgred, neodoljivo podsjeća na snimke koje je rado objavljivao ISIL: one koji prikazuju samozadovoljne džihadiste i njihovog zarobljenika.