Otišao je u vječnost Marko Vešović, jedan od najboljih Bjelopoljaca i Crnogoraca koje su ovaj grad i država darivali Sarajevu i Bosni i Hercegovini. I dok je većina medija u Bosni i Hercegovini i regiji izvijestila o odlasku jednog od najznačajnijih pisaca, prevodilaca poezije i književnih kritičara na ovim prostorima, crnogorska javnost, a posebno njen državni vrh, ostali su gotovo nijemi na ovu vijest. Državni javni servis se o smrti Marka Vešovića oglasio u trećem dnevniku, dok su ostali mediji pod kontrolom vladajućih struktura i bliski njima ovu vijest prenijeli šturo, donoseći samo osnovne podatke iz biografije pisca.
Od predstavnika vlasti se niko nije oglasio čak ni kurtoaznim izjavama saučešća. Kao da Vešović sa Crnom Gorom nije imao baš ništa.A neće biti da je baš tako. Ako ništa drugo, Vešović je rođen u Crnoj Gori, u selu Pape, Opština Bijelo Polje. Tu je živio do odlaska na studije. Pored toga, njegova književnost je dobrim dijelom naslonjena na tradiciju Crne Gore. Takođe, aktivno je proučavao još jednog značajnog crnogorskog književnika – Radovana Zogovića. Dobitnik je i brojnih književnih i drugih društvenih nagrada i priznanja. Da ne detaljišem više, u najkraćem, radi se o biografiji za poštovanje.
Dobro, priznajem, postoje tu i Vešovićevi stavovi o društvu, politici i kulturi kao i o našoj bliskoj prošlosti koji nisu nikad bili nimalo kompatibilni sa stavovima onih koji trenutno vedre i oblače nad i po Crnoj Gori. A zar upravo nova vlast nije pristalica odvajanja umjetničkog djela od političkih stavova pojedinca?
Za života javno iznosio kritičke stavove
Zar upravo njeni eksponenti nisu na pitanja za bliskost aktuelne vlasti sa nekim “kulturnjacima” koji su sa sigurnog mjesta podržavali genocid, rat i ratne zločince, odgovarali da je to sporedna stvar u odnosu na njihovu genijalnost i grandiozno umjetničko djelo. Zašto se i u slučaju Vešovića nije mogao primijeniti taj isti standard? Zašto se nisu mogli razdvojiti politički stavovi Vešovića i staviti akcenat na njegovo ogromno književno djelo i “oprostiti mu” što je odlučio da zajedno sa građanima Sarajeva preživi višegodišnju opsadu koju je možda najbolje opisao u svojoj knjizi Poljska konjica.
Ali vidite, problem je u tome što ćutanja o Vešovićevoj smrti upravo razotkrivaju da je nova vladajuća struktura u Crnoj Gori obična joystick kamarila bez ikakvih etičkih i estetskih standarda, a njeni predstavnici obično osobe bez ikakvih stvarnih znanja. Mada, ćutanje o Vešovićevoj smrti u Crnoj Gori dolazi i od onih koji su vješto svoje dičenje crnogorstvom i bošnjaštvom koristili u svrhe lične koriste. Vešović je takve otvoreno i detaljno demaskirao i denuncirao još za života. Takođe, važno je, kada je odnos svih gore pobrojanih i Vešovića u pitanju, da kada bi se moglo Marka pitati da li bi volio i prihvatio da neko od njih javno izjavi saučešće ili pošalje telegram saučešća, sa onog svijeta kazao: “Ne, vala, sve kada bi me taj njihov telegram iz mrtvih podig'o”.
Da zaključim, Marko Vešović je za života javno iznosio svoje kritičke sudove o svemu: od književnosti do politike. Činio je to brutalno iskreno nikada ne odstupajući od svojih principa. Većina koja se našla na udaru Markovog pera se nije usuđivala da uđe u javnu raspravu s njim. Aktuelna crnogorska vlast nije smjela da se izjasni ni o mrtvom Vešoviću i njegovom djelu. Iz straha od njegove moralne i književne gromade, ali i iz straha da ne naljute stvarne gospodare ove zemlje kojima je sigurno svaka pomisao na Vešovića noćna mora. Pritisnuta svim tim, vlast i megafoni preko kojih se ona obraća plebsu, ostala je pognute glave u svom ćutanju.
Iskreno, baš me briga za njihov sramotni položaj. Brine me to što su oni lice današnje Crne Gore pred svijetom. Lice koje niko u normalnom svijetu neće htjeti da vidi.
A što se tiče samog Vešovića, on se riješio svih ovozemaljskih muka. Ostali su samo besmrtna poezija i beskompromisna ljubav prema čovjeku. To će nadživjeti i ovu vlast u Crnoj Gori i sve one koje će doći poslije. U to sam potpuno siguran.
I to je jedino, na kraju, važno.
17
