Dok Evropa slavi dan svoga ujedinjenja, ujedno i Dan pobjede nad fašizmom, dužnost nam je ukazati na istorijsku činjenicu da je Drugi svjetski rat u Jugoslaviji trajao cijelu sedmicu duže. Time smo postali zemlja koja je posljednja izgonila trupe Trećega rajha sa svoje teritorije i obračunala se sa njihovim kvislinškim sljedbenicima. Istorijske okolnosti, razvoj ratnih operacija i strateška pomjeranja trupa učinjeli su da se ratna dejstva kod nas produže u odnosu na ostatak evropskog kontinenta.
Ovaj izuzetak možda bi ostao samo fusnota i istorijska zanimljivost da nas ne podsjeća na konstantno kaskanje Balkana u odnosu na ostatak Evrope i svijeta. Kao što je to divno uočio Trajan Stojanović kada je svojoj knjizi „Balkanski svjetovi“ dao podnaslov „Prva i posljednja Evropa“. Do danas osjećamo posljedice tog, sad već viševjekovnog zaostajanja za naprednim dijelom Starog kontinenta. Koliko u svemu tome ima naše krivice, a koliko je to dio nekih zbivanja i istorijskih događaja tema je široka i prevelika za prostor jednog članka. No, ostaje da, ma koliko bili svjesni činjenice da smo u velikom zaostatku, još ništa ne radimo, na nivou društva dato stanje promijenimo. Iako nam vlasti i država svaki dan obećavaju uspjeh i nastavak procesa integracija i kako oni predano na tome rade, stvarnih pomaka realno nema. Zapravo suprotno, śedoci smo da u nazad godinu i po, idemo u pogrešnom pravcu i sve više se udaljavamo od toga cilja. Da je to tako svima je jasno i očigledno, no zašto je to tako, izgleda da je mnogo složenije pitanje. Zato se i nameće pitanje – zašto mi moramo da se borimo duže od ostalih?
Čini se da ključ leži u onome ili onima koji sebe vide uljuljkanim na marginama civilizovanog svijeta. Koji radije biraju mrak srednovjekovlja i ropotarnice istorije za svoje prebivanje od svjetlosti modernog i uljudnog evropskog građanstva. Da ne bi bilo zabune, i oni su itekako svjesni svoje zaostalosti i mračnjaštva, ali baš zbog te svoje slabosti čine sve da svakog oko njih vežu za sebe i povuku sa sobom na dno. Jer upravo iz te svjesnosti da nam je još uvijek potrebno napraviti nekoliko koraka kako bismo dosegli ostale razvijene narode, čine sve da nam ih onemoguće i da nas sabotiraju u svakom smislu. Otuda prozivanja na odnarođenost, na kršenje nekakvih tradicija koje su sami smislili, pokušaji da se dodjelama državnih nagrada opskurnim pjesnicima izvučenih iz budžaka trivijalnosti, kao što je brat sadašnjeg slijećućeg mitropolita, zaustavi i skrene napor za vraćanjem u civilizaciju. Otuda i svako koketiranje sa svakom retrogradnom ideologijom i istorijski gubitničkim pokretom, od nacionalizma i fašizma do teorija zavjera, a sve u cilju kako bi nas omeli na pobjedničkom putu upisivanja u ravnopravne i jedinstvene narode Evrope. Zato na svaki način i svakoga dana smo śedoci po jednog pokušaja da nam se objasni kako mi nijesmo mi već neko drugi. Da mi nijesmo svoji i na svome, da nemamo korijena, da smo produkt inžinjeringa raznih sila i istorijskih okolnosti, da nemamo vlastite istorije i tradicije.
Zato se na svakoj strani pokušava sprovesti dehumanizacija i ništavnost Crnogoraca, a nagrađuju se oni koji tome više doprinesu, od književnih nagrada do ministarskih fotelja. U svrhu pokazivanja, kako za nas nije nikakva Evropa i da nam je „bolje“ u nekim izmaštanim distopijama od „srpskih i ruskih svetova“, čini se sve kako bi nam zamaglili prošlost, prekrojili je ili poništili. Postupajući i vodeći se onim Njegoševim stihovima „pučina je stoka jedna grdna, dobre duše dok joj rebra puču“, zaista se trude da izgrade i nas uvedu u svoju mračnu distopiju „sveta“, jer znaju da ne smiju doći u dodir sa svijetlom civilizacije. Kako nekad kletvama, tako danas litijama i procesijama, žele postići da se odreknemo, zaboravimo i odvojimo se od svake naše tradicije i svega što nas čini ukorijenjenim u ovom prostoru. Sa druge strane, traje odlučna bitka da nam se nametnu novi i izmišljeni običaji, da nam se kakofonija arhitektonskih stilova proda za svetinje, dok limene skalamerije po vrhovima naših planina zamjenjuju stjecišta stvarnih kultova. Uporno nam se pokušava nametnuti svetosavlje, ideologija nastala uoči Drugog svjetskog rata, upravo pod nadolazećim talasom nacizma, kao new age religija, dok nas ubjeđuju u nekakvih 800 godina starosti. Zato im smeta Cetinje, kameni prijesto slobode, jer svaka njihova ispričana bajka samo se razbije o njegove belvederske stijene.
Zbog svega ovoga, moramo se boriti. Podići svoj glas u svakoj prilici, odgovoriti na svaku zloupotrebu prošlosti i crnogorske kulture. Kao Cetinjani, koji svakoga dana šetaju u podršku Ukrajini, ne zato što će realno pomoći tom ojađenom narodu, već zato što dižu svoj glas protiv agresije, fašizma i imperijalističkih aspiracija, protiv kojih smo bili kroz cijelu našu istoriju. Moramo se boriti protiv ugnjetavanja, prekrajanja kulture, nametanja lažnih tradicija, kako bismo pokazalii da smo nacija, jednaka sa svima oko nas, koja ima pravo, čast i slobodu da stane rame uz rame sa drugim evropskim narodima. Za to pravo smo se borili i kad se niko drugi nije borio, borili smo se duže nego što su se drugi borili i nastavljamo se boriti, jer čast i sloboda su ono za što vrijedi poginuti.
