Kako je moguće da su istraživanja javnog mnijenja, koja su redovno pred američke predsjedničke izbore sprovodile renomirane agencije, poprilično promašila rezultat izbora, a da su, s druge strane, kladionice daleko bolje „predvidjele“ ishod odnosno podesile kvote? Zašto su istraživački timovi koje čine iskusni sociolozi i statističari, univerzitetski profesori i sve njihove naučne metode i višedecenijsko iskustvo i gomila novca koja se u istraživanja ulaže i reputacija vodećih medija koji ankete objavljuju poklekli pred elementarnom aritmetikom kojom se rukovode kladionice?
Nijesu prekjučerašnji američki predsjednički izbori prvi na kojima se ovo dogodilo, ali jesu oni na kojima se greška između ishoda izbora koji su prognozirali istraživači s jedne strane i kvote kladionica s druge pokazala kao najveća do sada. Ili jednostavnije rečeno nikada nije bilo situacije da ankete toliko promaše, a kladionice budu toliko blizu rezultata.
U nedjelji pred izbore NBC News je, na primjer, prognozirao izjednačeno stanje 49%:49%, Muhlenberg College je dao za 2% prednost Kamali Harris 49%:47%, a Reuters je u tekstu objavljenom dan pred izbore pod naslovom „Harris okončala kampanju u Philadelphiji, Trump u Michiganu u predvečerje izbora koji nose pat poziciju“ ocijenio odnos 44%:43% u korist aktuelne potpredsjednice. S druge strane kompanija za klađenje Polymarket dala je Donaldu Trumpu dan pred izbore veliku prednost 59%:41%, ali je na dan izbora kvotu podesila na odnos 55,8%:44,2% koji se pokazao gotovo istovjetan sada poznatom rezultatu 279:223 elektora odnosno 55,6%:44,4%.
Šta je razlog ovome?
Prvo, naučna istraživanja javnog mnijenja su prespora. Treba smisliti pitanja, pa se ozbiljno baviti uzorkom, pa sprovesti samu anketu, pa postanketnu obradu sa svim korekcijama. Sve to traje. U stabilnim društvima u kojima se na izborima takmiče tradicionalne stranke i njihovi kandidati to nije nikakav problem. Ali nestabilnost, promjene, neočekivani događaji kao i atipični kandidati koji otvaraju i nameću stalno nove teme i spuštaju lestvicu društveno prihvatljivog utiču momentalno na rasuđivanje birača. Za ankete je prekasno da te promjene uvrste u upitnik do narednog istraživanja, ali ne i za kladionice koje funkcionišu u realnom vremenu.
I drugo, u anketama možete da odgovorite što god hoćete i da za to ne snosite apsolutno nikakve posljedice, pa se neko zavitlava, a neko ustručava da prizna da preferira politiku koja u njegovom okruženju nije doživljena kao poželjna. To je u ovim područjima najočitije bilo devedesetih kada je Vojislav Šešelj u Srbiji redovno dobijao nekoliko puta više glasova nego što su pokazivale predizborne ankete. Ljudi jednostavno nijesu anketarima htjeli da priznaju da će glasati za njega. A na kladionicama ulažete svoj novac koji možete da izgubite. Nećete ga uložiti tako da budete na gubitku odnosno onako kako ne mislite.
Nakon ovih izbora već i brojni univerzitetski profesori u izjavama američkim medijima prihvataju da su kladionice veoma dobar pokazatelj javnog mnijenja i da se na njih mora računati.
Inače političko klađenje u SAD nije od juče. Ono je postojalo još početkom XX vijeka.
Posebni državni povjerenici zaduženi za klađenje kontrolisali su ta tržišta na unaprijed određenim mjestima od kojih je najpoznatije današnja Njujorška berza.
Tada su ozbiljne novine, poput The New York Timesa, objavljivale kvote klađenja kao informacije za čitaoce. Izborno klađenje je bilo jedini dobar rani pokazatelj popularnosti političara. Od 15 predsjedničkih izbora između 1884. i 1940., kladioničarsko tržište je ispravno prognoziralo 11 izbora. Ali u drugoj polovini XX stoljeća, kada su se pojavila istraživanja javnog mnijenja zasnovana na naučnim metodama, donijet je niz zakona o zabrani kockanja pa je klađenje na izbore palo u nemilost. U protekle nešto manje od dvije decenije, kada je tehnologija toliko uznapredovala da su klađenja omogućena putem mobilnih telefona odnosno kada klađenja nije više bilo lako kontrolisati, zakoni su korak po korak liberalizovano pa je političko klađenje ponovo legalno i samim tim aktuelno. Doduše ne u svim saveznim državama, ali to u vrijeme današnje tehnologije i interneta nije nikakav problem.
Na izbornim kladionicama se okreće nevjerovatna suma novca. Za manje od mjesec dana, otkako je 2. oktobra Apelacioni sud SAD dopustio kompaniji za on line klađenje Kalshi da otvori tržište predviđanja izbora, samo na Trumpa je samo u ovoj kladionici legalno u nekoliko dana uloženo oko 100 miliona dolara. Ako vam se to čini mnogo, što tek reći na činjenicu da su na jednoj od vodećih platformi za klađenje Polymarket u opklade za američke predsjedničke izbore uložene 3,2 milijarde dolara premda u kriptovalutama.
Ovakve vrtoglave sume otvaraju i pitanje mogućeg uticaja velikih svota novca na ishod izbora.
Poznat je jedan slučaj iz 2012. kada je anonimna osoba uložila sedam miliona dolara kako bi povećala izglede tadašnjeg republikanskog predsjedničkog kandidata Mitta Romneyja za pobjedu na izborima. Međutim, akcija je doživjela neuspjeh kada su drugi kockari shvatili o čemu je riječ, pa su se kvote brzo vratile na približne vrijednosti od prije tog ulaganja. Pred ove izbore se ispostavilo da je jedan čovjek uložio na Polymarketu više od 30 miliona dolara na Trumpovu pobjedu. Kako se sada svako ulaganje prati i kako mora biti poznat identitet velikih ulagača i on i platforma su objavili da to nije bio pokušaj manipulacije tržištem.
„Nemam apsolutno nikakav politički cilj. Moja namjera je samo da zaradim novac“, rekao je Wall Street Journalu čovjek koji nije htio da u medijima odnosno za širu javnost otkrije identitet već je rekao da ga mogu zvati Theo.
Ovako enormna ulaganja čine mogućnost manipulacije malo vjerovatnom jer bi za to trebalo uplatiti veoma mnogo novca.
S druge strane ovako velika ulaganja znače i veliki broj ulagača. A veliki uzorak je ključ dobre statistike.
To je još jedan odgovor na pitanje zašto su kladionice bolje prognozirale ishod izbora od naučnih istraživanja.
