Teorije zavjere su prilično jednostavne i ne traže veće mentalno angažovanje. Dovoljno je da jednostavno povjerujete! Nije potrebno razumijevanje prirode cjelokupnog problema, nijesu neophodne statistike, nijesu neophodne brojke umrlih, a ni zaraženih, nijesu neophodna poređenja, procjene, strategije, ograničenja, vaganja, proračuni, dosljednost, navikavanja, a još manje incidence, prevalence, mortalitet, letalitet, brzi testovi, PCR, antigenski testovi, lažno pozitivni, lažno negativni, specifičnost, senzitivnost, pouzdanost, terapije, rizici, posledice, prevencija, maske, distance itd.
Sve to izgleda kao neki veliki matematički problem u poređenju nekom od mnogih - "sasvim logičnih“ teorija. Na primjer, ona koja govori o tome da ćemo biti „čipovani“ i da su naše intime vrlo bitne svjetskim moćnicima. Snalaženje u ovim nezivjesnim vremenima nam se svodi na pretraživanje navodno "skrivenih“ grupa po društvenim mrežama, na čitanje nekih "iskrenih“ ispovijesti laika ili lažnih stručnjaka koji su privrženiji publicitetu, nego nauci.
Ponekad to mogu biti i nekada cijenjeni naučnici koji podlegnu snažnoj želji za publicitetom, a znamo da nauka nije baš dobar način da se do njega dođe. Nauka je mnogo složen koncept, a u naučna istraživanja je potrebno uložiti mogo truda, razmišljanja i energije. Neki nam idu „niz dlaku“, govoreći da ne treba da budemo ,,robovi“ (npr. maski),a niko ne voli „robovanje“. Oni nasurone u mutne vode laičkog, nenaučnog i površnog razumijevanja novonastale situacije. Ali mi iz toga crpimo onaj osjećaj da „sada mi tu nešto znamo, nešto što niko drugi ne zna, sada se možemo snaći i predvidjeti stvari“ i sl. Prijatan, ali opasan osjećaj jer se radi oveoma netačnoj procjeni!
Svemu ovome dodatno doprinosi infodemija, odnosno prevelika zastupljenost različitih informacija od kojih su neke tačne, a neke ne i umnogome otežava da se pronađu relevantne i pouzdane informacije na koje bi se mogli osloniti. Pravi naučnici su previše zauzeti istraživanjima u cilju spašavanja čovječanstva i pronalaženjem izlaza iz trenutne situacije. Zato laici, ljudi koji imaju višak slobodnog vremena ili su željni publiciteta, ali i pojedini stručnjaci kojima je dosadio mukotrpni rad u laboratorijama, na terenu ili sa pacijentima u bolnicama - dominiraju u širenju nepouzdanih i lažnih informacija na društvenim platformama.
Zašto je opasno ukoliko se zaista oslanjamo samo na neprovjerene informacije? Prije svega nećemo imati objektivnu sliku trenutne situacije. Na ovaj način, zapravo, slažemo slagalicu sa pogrešnim dijelovima koji udruženi neće sklopiti ni jednu tačnu, korisnu, a ni istinitu cjelinu. Kada god iskrivljujemo realnost služimo se mehanizmima odbrane od straha i anksioznosti: ignorisanjem, racionalizacijom, intelektualizacijom, negacijom, potiskivanjem. Svi ovi mehanizmi samo crpe našu energiju i na kraju postajemo više anksiozni, nesigurni, ali i dodatno podložni da produbimo začarani krug nepovjerenja u naučne institucije i povjerenja u neke izvore koji, u najboljem slučaju ne pomažu ni malo, a mogu biti strašno štetne po nas same i po našu okolinu. To je dijelom ono što vidimo kroz trenutno stanje u našoj, ali i okolnim zemljama.
Zdravstvena pismenost predstavlja osnovu za prihvatanju tzv. javnozdravstvenih mjera prevencije. Ankete pokazuju da više od polovinepunoljetnih Evropljana ima problem da vodi brigu o svom ličnom zdravlju, a kamoli da vodi računa o zdravlju drugih ljudi. Ova znanja i vještine se stiču u djetinjstvu, a pod uticajem su vaspitanja i obrazovanja, ali i sistema vrijednosti. Pušenje, upotreba psihoaktivnih supstanci, konzumiranje brze hrane, brza vožnja, nenošenje zaštitnog pojasa prilikom vožnje iostali nezdravi životni stilovi predstavljaju samo neke od primjera koliko su pojedinci nesvjesni rizika. Ili su svjesni, ali polaze od stava ,,neće mene“ i na taj način ugrožavaju ne samo svoje, već i zdravlje drugih ljudi. Nebriga o sebi i drugima u kontekstu epidemije Covid-19, oslikana u izbjegavanju primjene maski i drugih preventivnih mjera, samo je još jedan od tih ekstremnih primjera.
Ali zato sva ekstremna ponašanja svakako zadovoljavaju potrebu za privlačenjem pažnje. Svi volimo pažnju u većoj ili manjoj mjeri, ali načini za njeno dobijanje se razlikuju. Na žalost, često se, a posebno u našoj kulturi, pažnja privlači upravo na negativne načine. Češće kažnjavamo loše, nego što pohvalimo dobro ponašanje. Vrlo često smo usmjereni ka tome da nađemo neku zamjerku, nego da pohvalimo neku lijepu i dobru osobinu, kako kod ljudi tako i generalno. Korijen ovog tzv. negativnog referentnog okvira je u evoluciji i istoriji. U ratnim okolnostima je svakako bolje precijeniti, nego potcijeniti protivnika jer nas loša procjena može ,,koštati glave“. Solidarnost i briga za drugog definitivno iziskuju mnogo veći, civilizacijski,stepen nivoa svijesti, kao i povjerenja u ljude odnosno poštovanja ljudi kao bića vrijednih samih po sebi. Ratničke kulture pokazuju poštovanje samo za veoma uski krug „zaslužnih“.
U kontekstu pandemije Covid-19 možemo zaključiti da smo mi u Crnoj Gori, definitivno privukli pažnju. Prvo smo bili pobjednici i privukli smo pozitivnu pažnju i pohvale velikog broja zemalja. Čim je pažnje počelo da manjka opet smo je privukli, ali ovaj put na vrlo negativan način. Pred nama je svakako veliki civilizacijski test - koliko smo spremni da napredujemo i da obezbijedimo jedni drugima doživljaj da je svijet zaista sigurno mjesto. Koliko smo spremni da prihvatimo svoje greške i greške drugih. A sve to da bi izbjegli beskrajna čekanja ispred kovid ambulanti, prepunjene bolnice, prizore velikog broja ljudi na respiratorima, preumornih zdravstvenih radnika i njihovih saradnika, ali i da bi mogli od srca da zahvalimo i ukažemo poštovanje svim onim koji od početka poštuju nas. Da im se zahvalimo tako što ćemo čuvati sebe!
Za distancu, pranje ruku i nošenje maski, kao jedini način prevencije infekcije od Covida-19,svakako da je čuo gotovo svaki građanin. Razumijevanje, opraštanje, povjerenje i solidarnost su u velikoj mjeri povezani sa preventivnim mjerama. Da bismo poštovali mjere i preporuke, svakako da je potrebno da imamo više povjerenja u naše institucije, da istražujemo podatke i čitamo istraživanja umjesto da vjerujemo teorijama zavjere, da opraštamo eventualne greške jedni drugiman - sa uvjerenjem da nijesu bile svjesne, da brinemo o sebi, ali i o drugim. Samo na ovaj način ćemo dobiti prelaznu ocjenu na civilizacijskom testu.U suprotnom ćemo izaći kao poraženi iz borbe sa virusom, a po tome će nas pamtiti i buduće generacije. Na nama je izbor.
