"Mislio sam baš to što sam napisao", izgovoriće Milovan Đilas daleke 1955, pred sudom koji će ga tada osuditi na tri godine zatvora. A napisao je da treba uvesti višepartijski sistem.
Pitanje - šta si mislio kad si to napisao, postavljeno mu je zbog drugih "grijehova" još tri puta na kasnijim suđenjima, da bi svaki put i odgovor i kazna bili - isti. Sve ostalo i naknadno biće dio istorije koja će zboriti i tumačiti pravo na odbranu slobode, riječi, ličnosti i dostojanstva.
Taj njegov stav, vrijednosni ontički iskaz mnogima, postaće svjetionik pravdoljublja, časti i antičke heroike za čiju cijenu, kaznu, trpljenje, iskušenje Đilas ne pitaše.
Za apostolsku vlast, po mjeri im vjerujućeg svjetonazora, riječ bi, između ostalog, morala biti sveta dužnost i istina koja se svako malo ne dovodiu pitanje
Znameniti pjesnik Brana Petrović ovim povodom kazaće: "I ja bih tako postupio samo da nijesam kukavica". Tek, i prije i poslije Đilasa, riječ bijaše čovjekov karakter, vrijednost, pouzdanost, oslonac, naklon i naslon...
Vrle riječi održaše probu svekolikog vremena, duha i progresa civilizacije, ne manje postojanosti i principa ličnosti koje se znamenitima pamte, prepričavaju i u uzoru utemeljuju.
One druge - prevrtljive, nepouzdane, neistinite, nepouzdane - bilježiće se tek kao socijalno-etička patologija nedoraslosti vremenu i izazovima u njemu. A izazov, i riječ i istina i laž, jedino i samo su u čovjeku. Bilo kakva da suvremena i ovakva i onakva, tek svaki čovjek ima svoje parče u njemu, pa kako ga iza sebe ostavi.
Izvijestiše ovdašnji mediji da je „predsjednik Vlade Crne Gore u istom danu, u kratkom intervalu zvanično iznio dva različita stava o regionalnoj inicijativi Otvoreni Balkan".
Nevezano kom se vrijednosnom polu pojedinačno priklanjali ili ne, tek na ovom (i ne samo ovom) primjeru ostaje porazna činjenica koja politiku svodi na banalizam sitnošićardžijskog interesa, a suštinski konvertitstva i javne neodgovornosti gdje riječ ne znači ništa.
Nije malo primjera od 30. avgusta 2020. pa do danas koji porazno svjedoče da je etička paradigma Đilasovog javnog i jasnog stava, nažalost, za mnoge domaće političare nepročitana i nikad shvaćena literatura.
Za apostolsku vlast, po mjeri im vjerujućeg svjetonazora, riječ bi, između ostalog, morala biti sveta dužnost i istina koja se svako malo ne dovodiu pitanje.
Riječ bi morala i trebalo da nadrasta politikantsko konvertitstvo jedne izjave i jednog mandata, i političkog i životnog.
Tek, na razapetim polovima za i protiv Otvorenog Balkana i EU od koje nas, po riječima premijera, dijele tek mjeseci, javno etičko-estetska, duhovno, političko-kulturološka i demagoško-populistička paradigma svetosavsko-apostolske vlasti sadržajem, vrijednostima, metodom i porukama, ipak je najbliža - Zatvorenom Balkanu.
