Predsjednik Džordž Vašington napisao je 2. marta 1797. pismo upoređujući se sa „umornim putnikom koji vidi počivalište i savija tijelo da bi se na njega naslonio“. Ideja da se povuče nakon njegovog kontroverznog drugog mandata bila mu je „najzahvalnija duši“, poverio se Vašington bivšem vojnom sekretaru Henriju Noksu.
„Sjutra, tokom večere, ja ću se kao javni službenik pozdraviti sa izabranim predsjednikom Džonom Adamsom... a narednog dana sa zadovoljstvom ću prisustvovati inauguraciji svog nasljednika“.
Prvi predsjednik je ujedno bio i prva osoba koja je mirno predala vlast svog kabineta, postavljajući obrazac za više od dva vijeka takvih transfera. Ta tradicija je prvi put bila izložena riziku 6. januara, kada je rulja napala američki Kapitol u pokušaju da zaustavi konačnu potvrdu pobjede Džoa Bajdena.
Ove sedmice bivšem predsjedniku Donaldu Trampu je suđeno u Senatu, optuženom za izazivanje takvog događaja, a oslobođenom dva dana prije praznika povodom Dana predsjednika koji se obilježava u čast Džordža Vašingtona. Svih 50 demokrata i sedam republikanaca glasalo je protiv Trampa, ali to je zaostalo za 67 glasova potrebnih da se osudi.
Šta god da je još bilo postignuto, suđenje za impičment sigurno je zauvijek spalilo sjećanje u američkoj istoriji na pobune u Kapitolu. Oni koji su vodili proces impičmenta isprepleli su zastrašujuće video zapise, neke prvi put viđene javno, sa Trampovim govorima i tvitovima oko izbora i njihovih posljedica, kako bi predstavili hronologiju predsjednika koji je progurao veliku laž da su izbori namješteni, pomogavši da se okupi i rasplamsa bijesna gomila i poslao je prema Kapitolu, baš kao što je Kongres obavljao svoju ustavnu dužnost.
„Tadašnji predsjednik je znao da je masa koju je pozvao sklona nasilju“, napisao je Deg Džons, bivši američki senator iz Alabame. „Čak je retvitovao neke od njihovih postova i pojačao njihovu nasilnu i razdornu retoriku. Ovo je bila gomila spremna da pokrene revoluciju u Trampovo ime i on je to znao“.
Tadašnji predsjednik je znao da je masa koju je pozvao sklona nasilju. Čak je retvitovao neke od njihovih postova i pojačao njihovu nasilnu i razdornu retoriku. Ovo je bila gomila spremna da pokrene revoluciju u Trampovo ime i on je to znao
Džons, bivši savezni tužilac, primijetio je: „Nijesam ni sanjao da ću vidjeti šta se dogodilo u ovoj zemlji 6. januara. Nijesam ni sanjao da ću vidjeti kako predsjednik podstiče plamen mržnje da izazove opsadu američkog Kapitola tomom godišnjeg zasijedanja Kongresa. Ako Trampove akcije nijesu za impičment, onda ništa nije, a mi bismo takođe mogli da izbacimo tu odredbu iz Ustava“.
Iako je oslobođen, „ovo je za Trampa bilo daleko od trijumfa“, napisao je Dejvid Ekslrod. „Iako je izbjegao sankcije, suđenje mu je izreklo trajniju kaznu razotkrivajući svijetu i istoriji njegovu žednu ulogu u organizovanju pobune u Kapitolu.“
U govoru u Senatu u subotu, lider senatske manjine Mič Mekonel osudio je Trampove postupke prije i tokom nereda, ali bio je među republikancima koji su glasali za oslobađajuću presudu na osnovu tvrdnje, koju su osporili mnogi pravni stručnjaci, da Senat nema moć suđenja bivšim zvaničnicima. Ti poslanici su se klonili svoje odgovornosti, tvrdila je Lora Kouts.
„U petak su senatori prepoznali hrabrost policajca Kapitola Judžina Gudmena i pozdravili ga ovacijama jer je 6. januara rizikovao život da bi spasio njihov“, napomenula je ona. „Dan kasnije, kada je došlo vrijeme da i sami senatori pokažu hrabrost, oni su odustali.“
Slučaj koji je prikazalo rukovodstvo Predstavničkog doma mnogo je dodao onome što smo znali o neredima, napisala je sara Elizabet Kap. „Od jezivih poziva iz kapitolske policije, koja je molila za pojačanje, dok je bijesna, nasilna rulja probila Kapitol, do zapanjujućih snimaka policajca Judžina Gudmena koji preusmjerava senatora Mita Romnija iz Jute s mjesta neposredne opasnosti, do video snimka potpredsjednika Majka Pensa koji zžurbano napušta zgradu, uz svjedočenja koja otkrivaju izgrednike koji bi „ubili Majka Pensa ako bi im se pružila prilika“, sve je to neizrecivo grozno i nekako još gore nego što smo znali“.
Džošua Riplogl je fotoreporter CNN-a koji je bio na Kapitolu 6. januara. Pratio je pucnjavu u školi Parkland 2018. i napad na noćni klub Pulse 2016. Ali ovoga puta je bio jedan od ljudi koji je morao da se bori za život – i sakrije se u kancelariji Kapitola. Dan prije nego što je započelo suđenje za impičment, on je ponudio jeziv prikaz svog iskustva.
Ništa što kaže neće pomračiti slike nasilja na Kapitolu, što se mora smatrati presudnim trenutkom njegovog boravka na funkciji. Ničim neće drugačije ispričati priču o svojoj sramoti i poniženju
„Čujem lupanje srca u ušima. Osjećam čvor u stomaku“, napisao je. „Osjećam se kao da sam konačno u koži bilo kog broja preživjelih pucnjava s kojima sam razgovarao tokom prethodnih godina. Njihova lica i njihova iskustva zamućuju mi se u glavi. Ova vrsta straha je nešto što nikada nijesam shvatio kao novinar; da bih ga u potpunosti shvatio to sam morao da iskusim. Kao da je sve oko mene stalo“.
Oko 18h, nekoliko sati nakon juriša na Kapitol, Tramp je tvitovao: „To su stvari i događaji koji se dešavaju kad se sveta pobjeda na izborima tako neceremonijski i zlobno oduzme od velikih patriota sa kojima se toliko dugo loše i nepravedno postupalo. Idite kući s ljubavlju i u miru. Zapamtite ovaj dan zauvijek!“
„Zapitajte se“, napisao je Eli Honeg, nakon što su u srijedu, drugog dana suđenja, demokrate u Domu iznijele dokaze, uključujući Trampove tvitove tog dana. „Da li su to riječi osobe koja se iskreno 'zgrozila' onim što je vidjela kako bi citirala Trampove advokate? Suprotno tome, po mom mišljenju, tweet van svake stvarne sumnje utvrđuje da je Tramp bio zadovoljan onim što su učinile njegove pristalice. Nazvao ih je „velikim patriotama“ i pozvao ih da 'zauvijek slave ovaj dan!' To su nedvosmislene riječi empatije prema gomili, čak i ushićenja, ne žaljenja“.
Tokom prva tri dana, demokrate su pokrenule „gvozdeni slučaj“, primijetila je Frida Gitis. „Oni koji glasaju za oslobađajuću presudu postaju saučesnici u Trampovom napadu na američku demokratiju. Istorija će to pamtiti, čak i ako ih njihov lični interes tjra da ignorišu svoju savjest i svoju dužnost prema zemlji i istini“.
Majkl D'Antonio je primijetio da će Tramp možda javno proslaviti oslobađajuću presudu, kao i prije godinu, nakon što Senat nije uspio da ga osudi u prvom impičmentu. Ali, napisao je, „ništa što kaže neće pomračiti slike nasilja na Kapitolu, što se mora smatrati presudnim trenutkom njegovog boravka na funkciji. Ničim neće drugačije ispričati priču o svojoj sramoti i poniženju“.
