Po ko zna koji put građani Herceg Novog su bez vode. Po ko zna koji put slušaće manje ili više nedotupavna alibiranja, najčešće umotana u tehničko finasijske floskule koje ama baš viša ništa ne znače. Jer, riječi više nikoga ne zanimaju. Voda nije ni politika, ni ideologija, ni nacionalno prenemaganje, ni stav Podgorice /tako česta kafanska argumentacija/, ni stranačko nadgornjavanje, ni pozivanje na Hrvate koji nam eto naplaćuju ratnu štetu kroz kubike vode po cijeni kubika piva /još jedna novska legenda/.
Voda je civilizacijsko i egzistencijalno pitanje, opšte mjesto svakog mjesta koji ima ambiciju da se zove gradom. Biti žedan i šporak je nedostojanstveno i ružno. Dobijati zeru vode po dvije ure dnevno je ponižavajuće.
Čini se, ponekad, da se sistemski i progaramski radi na žeđi i prljavštini, kako bi narod bio srećan kada se jednom napije i opere. Hvala, o hvala moćno gradski žreci što nam dadoste doba i kad imamo vode naše nasušne! Više ćemo znati da cijenimo ono što imamo, kad ga dugo nemamo. Novljani su trpeljiv svijet i znaju mnogo toga da izgutaju, do mazohizma. Sada ćemo, čuvajući neodrživi poredak stvari, i dalje pristajati da imamo predsezonku, sezonsku, post sezonsku saharizaciju, pa ćemo onda opet čistiti cijevi, pa će oni tamo čistiti cijevi, pa će onda zafaliti para, pa ćemo grditi građane da ne plaćaju ono što kako tako i sa mukom plaćaju, ali ne dovoljno da bi pokrili javašluk, nesposobnost i nebrigu. Da, ajde da jednom ne budemo bokeški pritvorni, nego da kažemo otvoreno: nemanje vode je posljedica neznanja, nemoći, nestručnosti, nekompetentnosti u upravljanju Gradom. Nije naše da slušamo kako i zašto ne može, nego je vaše da može. I ne tražimo mnogo ni preko mnogo. Naše bebe ne znaju za vaše termine isključivanja pa piške i kake kad ih je volja, žeđamo i mimo predviđenih termina, a nismo svi pri parama da kupujemo flaširane buteljke.
Ne, ne zanimaju nas vaša alibiranja. Vaše je da obezbjedite vodu 365 dana u godini, ono što ima devdedeset devet posto naseljenih mjesta u Evropi. Ne umijete? Ne možete? Ne znate? Onda, ajte ća ! Ima ko zna. Ovo nije politika, ovo nije ideologija, ovo je bokun života, malog, običnog, ljudskog. Kome treba voda? Naravno, može sve da izgleda i kao na predizbornom plakatu jedne od stranaka koje „vrše vlast“ u Gradu: avetinjski pusto korzo sa gdje kojim slučjanim prolaznikom, fotografija manastira, dvije izbezumljene curice koje potežu krhko drvo isčupano iz saksije. Možda je to vizija bezvodnog i bezživotnog grada kome stremite poslije izbora. Vaše je da nam to nudite, naše je da ne pristanemo. Ne pristajemo na žeđ. Na žeđi.
Stevan KOPRIVICA
(komentar za Radio Jadran)
