Nekadašnja sutkinja, sada advokatica Maja Zeković smatra da crnogorsko pravosuđe ne pamti situaciju kakva je trenutno, u kojoj je evidentan zastoj u radu, na svakom nivou. Krizu pravosuđa doživljava kao crnogorski usud i nastavak prepoznate trodecenijske prakse gdje dominaciju imaju podobni i, samim tim, privilegovani kadrovi nauštrb profesionalaca od etike i integriteta.
Izlaz vidi kroz postavljanje na čelne pozicije pojedinaca koji su svoje zasluge zadobili na kvalitetu rada, integritetu i apsolutnoj samostalnosti i hrabrosti u svakom trenutku, bez obzira na pritiske i ,,očekivanja“.
Kao nekadašnja sutkinja, koja je karijeru nastavila u advokaturi, kako komentarišete trenutnu situaciju u pravosuđu? Da li smatrate da se problem zastoja u održavanju suđenja, što je rezultiralo puštanjem na slobodu okrivljenih za najteža krivična djela zbog nedonošenja prvostepene presude u roku od tri godine, može riješiti produženjem pritvora sa propisane tri godine, na pet godina?
ZEKOVIĆ: Vrijeme nas uči da niti jedno ustanovljeno pravo koje uživamo nije zauvijek dostignuto niti zagarantovano, već postoji obaveza svih građana, a posebno nas koji smo bavljenje pravom izabrali za životni poziv, da brane stepen ostvarenog nivoa ljudskih prava i zalažu se za njihovo konstantno promovisanje i unapređenje.
To je pokazala i nedavna inicijativa dijela izvršne vlasti i političkih krugova da se u slučaju neizricanja prvostepene sudske presude, pritvor sa sad propisane tri godine, produži na pet godina. Opravdano su se moje kolege advokati, ali i predstavnici nevladinog sektora, oglašavali apelujući da se radi o klasičnom kršenju ljudskih prava, a ja ovdje naglašavam da se radi o populističkom mehanizmu u svrhu postizanja političkih poena, bez elementarnog osvrta na to da bi se ovakvom izmjenom zakona produbilo kršenje pretpostavke nevinosti, prava na pravično suđenje i prava na slobodu.
Kada kažem produbilo, mislim svakako na stvorenu klimu u crnogorskoj javnosti u kojoj se kontinuirano krše ova prava, pa se tako pojedinim okrivljenima sudi u medijima i izriču im se kazne, a da postupci nijesu ni počeli, o čemu sam i ranije javno govorila. Nažalost, u tom kontekstu i ovakvu inicijativu posmatram kao nastavak loše prakse, kojoj se svakako moramo argumentovano i kroz javne rasprave suprotstaviti.
Fakat je da crnogorsko pravosuđe ne pamti ovakav trenutak, u kojem su evidentni zastoji u radu na svakom nivou, nedostatak kadra i ostalih resursa za kvalitetan rad – prostornih i materijalnih, ali i sveprisutnog latentnog, ali nerijetko i otvorenog pritiska na sudije u smislu izražavanja očekivanja kako bi trebalo da postupaju i što, ukoliko ne postupaju kako to pojedinci žele.
Bez zadrške, kao neko ko je sudijsku funkciju obavljao duže od decenije, osuđujem svaki vid pritiska na sudije i zalažem se za isključivo rukovođenje zakonom prilikom odlučivanja.
No, ovdje sa ličnim i profesionalnim žaljenjem ipak fokus moram staviti na očiglednu činjenicu da ipak pomenuti pritisci, ali i nekompetentnost da se odgovori izazovima reformi posebno u oblasti organizovanog kriminala i korupcije, utiču na postupanje i odluke, što je na štetu kako elementarnih prava okrivljenih, tako i na štetu prava i pravde.
Kako drugačije objasniti činjenicu da se optužnice potvrđuju na bazi nezakonitih dokaza, da se u tzv. specijalnim predmetima dešavaju situacije da ni duže od godinu od podnošenja optužnice ne započne glavni pretres, da se i sada propisani limit pritvora od tri godine bez donošenja presude često represivno primjenjuje kao kazna, a ne mjera obezbjeđenja prisustva okrivljenog i nesmetanog vođenja postupka, i to u situacijama kada ne postoje razlozi za pritvor ili ga je moguće zamijeniti nekom od mjera nadzora ili pak jemstvom.
Vidite li izlaz iz krize u koju je zapalo pravosuđe?
ZEKOVIĆ: Bojim se da je navedena situacija crnogorski usud i nastavak prepoznate trodecenijske prakse u pravosuđu gdje dominaciju imaju podobni i, samim tim, privilegovani kadrovi na uštrb profesionalaca od etike i integriteta, pa se ni skorašnje reforme i deblokada pravosuđa izborima na najvišim pozicijama ne čine ohrabrujućim, već samo kao maska suštinske reforme. Kažem maska, budući da ne treba biti isuviše upućen u prilike sudske grane vlasti, da bi bilo jasno da su u ovom trenutku najvažnije funkcije u pravosuđu povjerene prepoznatljivim i krajnje podobnim pojedincima iz prethodnog, trodecenijski zarobljenog sistema ove, po meni, zaista najvažnije grane vlasti.
Ovo dalje znači da povlačenjem istih podobnih kadrova na najodgovornije funkcije, građani Crne Gore tzv. reformama suštinski ne dobijaju nikakav napredak, naprotiv, umjesto profesionalizacije pravosuđa, ostajemo u sjenci nekompetentnih, uvijek upitnih, kadrova, a samim tim i na istom izvoru nezakonitog rada i procesnih zloupotreba koje predstavljaju sve veću opasnost, budući da nam se događaju u ,,jeku reformi“.
Takvi deformiteti nesumnjivo urušavaju temelje svake države, ukoliko nastavljaju da se ponavljaju čak i nakon promjene vlasti, potom urušavaju ugled sudske grane vlasti, a uveliko obeshrabruju i najprivrženije građane da je u Crnoj Gori zaista ikada moguć bilo kakav civilizacijski napredak.
Naime, takav napredak u sebi bi morao involvirati ozbiljnu i suštinsku profesionalizaciju na svim nivoima, kao prvi korak u pravcu ozdravljenja sistema, a istovremeno i dokaz da konačno prevazilazimo imena, upitne ,,zasluge“ i upitne tzv. kooperativne sposobnosti kao presudan faktor za dolazak na najvažnije funkcije u pravosuđu, a umjesto toga da se na čelna mjesta pravosuđa biraju pojedinci koji su svoje zasluge zadobili na osnovu, prije svega, kvaliteta rada, integriteta i apsolutne samostalnosti i hrabrosti u svakom trenutku, bez obzira na pritiske i ,,očekivanja“.
Ovo posebno potenciram zbog činjenice da sudijska funkcija podrazumijeva kako ličnu tako i profesionalnu hrabrost, a isto tako i intelektualnu superiornost i vladanje sudnicom na osnovu znanja i bezrezervnog sprovođenja zakona, a ne na osnovu podobnosti i kršenja svih zakonskih načela.
Nakon duže od decenije pregovaranja sa EU, koliko smo blizu, odnosno daleko, od uređenog stanja u pravosuđu?
ZEKOVIĆ: Sve su prilike da smo možda i nikad dalje od suštinski uređenog stanja u pravosuđu kao dijelu poglavlja 23 koje je u fokusu pažnje EU u toku pristupnih pregovora, što ni najmanje ne treba da čudi bilo koga.
Za reforme nije dovoljno samo puko usvajanje zakona, već i njihovo puno poštovanje i implementacija od strane pojedinaca od znanja i profesionalnog integriteta.
Na zaključak o poražavajućem stanju u pravosuđu upućuje, recimo, nedavna krajnje neprimjerena organizacija sjednice sudija Osnovnog suda u Podgorici, inače najvećeg suda u državi po broju predmeta, sa novoizabranom predsjednicom Vrhovnog suda Crne Gore usred radnog dana bez najave ili bilo kakvog realnog objašnjenja za stranke, kojima su, zbog takve organizacije sjednice, suđenja odlagana ili su, pak, čekali duže od dva sata na održavanje rasprava i pretresa. Postavlja se pitanje prioriteta, ali i elementarnog poštovanja kako samih postupajućih sudija u ovom sudu i njihovog rasporeda tako i stranaka i njihovih prava na suđenja u razumnom roku.
Ne može utisak krajnje bahatosti i neprofesionalizma umanjiti ni kasnije saopštenje da je navedena sjednica održana u cilju razmatranja finansijskog položaja sudija u Crnoj Gori.
Jer da je ta zaista važna i goruća tema za popravljanje materijalnog statusa nosilaca sudijske funkcije bila razlog održavanja sjednice, termin je morao biti prilagođen radnom vremenu i rasporedima suđenja sudija ovog suda, a ne rasporedu i volji čelnice Vrhovnog suda jer se time ne promoviše rad i poštovanje prava stranaka i integriteta sudija, niti evropske vrijednosti koje su najavljene njenom agendom, već, naprotiv i nažalost, demonstrira moć i urušava ugled sudija ovog suda, koji su ozbiljno opterećeni brojem predmeta, a kojima Ustav garantuje apsolutnu samostalnost u radu.
Ne postoji niti jedan zakonski ili podzakonski akt, koji predviđa da se zbog ovakvog postupka predsjednika Vrhovnog suda suđenje uopšte smije odložiti, pa je ovo zaista eklatantan primjer kršenja zakona od strane nosioca trenutno najodgovornije funkcije u državi, za promovisanje i poštovanje istog.
Pogrešna interpretacija pojma sudska praksa postaje sve više promovisanje najgrubljeg kršenja zakona
Ideal sudskog postupka je visoki nivo predvidljivosti, odnosno ujednačena sudska praksa. Da li je ovaj izvor prava nedostižni ideal u Crnoj Gori?
ZEKOVIĆ: Ništa manje značajna opasnost koju aktuelno uočavam u sistemu jeste i zloupotreba i pogrešna interpretacija pojma sudska praksa koja postaje sve više promovisanje najgrubljeg kršenja zakona, nego bilo što drugo. Ovo kažem zbog niza sudskih i tužilačkih odluka, mislim na presude, optužnice i nezakonite pravne stavove, koji ukoliko dobiju prefiks ,,sudske prakse“ za pojedince postaju važniji od zakona. A to nikako ne bi smjelo da se događa, jer sudska praksa, ukoliko je rezultirala kršenjem zagarantovanih zakonskih prava, samo dodatno urušava pravnu sigurnost i opet donosi nesagledive posljedice, zbog nepoštovanja zakona onih koji su upravo najpozvaniji za poštovanje i sprovođenje istog.
Ovako dolazimo opet do još jednog svojevrsnog paradoksa, najčešće kada nekoliko nekompetentnih sudija donesu određene odluke ili zauzmu tzv. pravne stavove u pogledu veoma važnih pravnih pitanja, koja direktno protivrječe zakonskoj regulativi iz te određene oblasti, pod opravdanjem da je sada sudska praksa takva. Ovo se u krivičnoj materiji posebno tiče pitanja pritvora i pritvorskih osnova, ocjene pravne valjanosti pojedinih dokaza, kada nam je svima jasno što može, a što ne može biti dokaz, gdje trenutni trend sudske ili tužilačke prakse nikako ne može i ne smije da suspenduje primjenu zakona.
Isti je slučaj i sa brojnim ozbiljnim pitanjima iz građanske materije, kojima se urušava osnovni zdravorazumski pravi rezon, jednim jedinim argumentom, da je to sudska praksa. Ni najmanje zanemarljiv problem, i opet poziv i apel na odgovornost i profesionalizaciju.
Stoga sam stava da su suštinske reforme nužnost, ali da iste počinju od individualnog pristupa i insistiranja svakog sudije na poštovanju njegovog integriteta i profesionalnom radu, jer se samo takav pojedinac može oduprijeti svakoj vrsti pritiska ma odakle dolazio, te spriječiti procesne zloupotrebe koje vode odugovlačenju postupaka, dok se kao društvo moramo zalagati za poboljšanje materijalnog statusa sudija, ali i kadrovsko osnaživanje sudova kako brojem sudija tako i stručnih saradnika, u bolje opremljenim i prostorno adekvatnim sudnicama.
