Crnogorski kantautor, kompozitor i pisac Momčilo Zeković Zeko nedavno je objavio novi roman „Lavanda“, kojeg čitaoci mogu pronaći u knjižarama širom Crne Gore.
Nakon romana „Zaliveni fikus“ koji se našao na listi nominovanih za nagradu Miroslavljevo jevanđelje, i projekta „Džep sa tajnama”, koji je bio kandidat za Trinaestojulsku nagradu, Zeković je ove godine ponovo kandidovan za ovo prestižno državno priznanje.
Za Portal Analitika, Zeković govori o novom romanu i porukama koje donosi njegova „Lavanda“.
Foto: Đorđe Živaljević
Davno je rečeno da svaka knjiga nosi u sebi neku veliku istinu, međutim Zeković ističe da onog trena kad se spoznaja istine zaista desi onda nemamo više ništa da kažemo.
„Ćutanje je pauza u kojoj se upakuje tišina nedodirljivosti. Nemogućnost da putovanje traje. Takav nemir umiva ne ostvarajući patos. Bez ushićenja gazimo sopstveni i tuđi krug. Otimamo. Ne dajemo. Koliko puta je svako od nas stajao ispred ogledala i pričao sam sa sobom u pokušaju da istinu, ma koju, izbači na viđelo“, kaže Zeković.
Potraga za sobom
Ovaj kratki novela-roman obuhvata putovanja glavnih protagonista, zaljubljenog para, svjetskim metropolama – Stokholmom, Parizom, ali na kraju se protagonist ipak vraća doma, na Cetinje. Zeković za svoje junake kaže da putuju u potrazi za slovima koja su pisana rukom omiljenih pisaca.
„To je potraga za mjestima njihove inspiracije mimoilazeći živote onih koji su u njihovom gradu bili: planski ili slučajno, samo na dan ili dva. Potraga putnika. Prepoznavanje fikcije ili stvarnih kristala. Pokušaj da ujednačeni ritam dobije beat koji će na gazišta šetača napraviti podijum za neki drugačiji ples“, ističe naš sagovornik pitajući - da li plešemo dok nas život udara svakodnevicama preživljavanja.
Nakon traganja, đe god da pođemo, kako kaže autor, uvijek nas čeka povratak, pa se tako i glavni junak „Lavande“ na kraju vraća svojoj Crnoj Gori.
„Vraćanja su dimenzija čekanja i novih lutanja sopstvenosti. Potraga za sobom. Da li se pronađemo je pitanje istine, a nju ponekad zna samo onaj naš odraz iz ogledala kome se smijemo ili mrštimo kako bismo opisali unutrašnju nemogućnost odluke“, kazao je Zeković.
Asocijacija na smiraj
“Lavanda” je i priča o traganju - za ljubavlju, ali i za samim sobom, a pitanje koje nerijetko postavljamo sebi i drugime je i da li to traganje traje zauvijek ili se na kraju, ipak, pronađemo. Zeković navodi da na vrijeme treba da prohvatimo da je život crno-bijeli film koji uporno pokušavamo da kolorizujemo.
„On ostaje isti i samo nekom sa strane izgleda da su boje ljepše nego što jesu. Ukoliko na vrijeme prihvatimo da se filmska traka ponekad zgužva i premota nam novi nedoživljeni kadar, onda smo spremniji da se uhvatimo u koštac sa turbulencijama nemira“, navodi Zeković.
Opravdanost vrhunca je, kako je kazao, nemjerljiva, ali da li smo zauvijek spremni da ga doživmo na način kako je bio prošli ili neki tamo prethodni put.
„Koliko smo puta dovoljni sami sebi. Onanišemo život koji nam nametne patrijarhat, okolina, poznanici, tuđi pogledi...i bježimo na putovanja đe nas neće prepoznati i staviti u svoja usta“, dodaje Zeković.
Zbog toga je lavanda, kako kaže, asocijacija na smiraj u svakom smislu.
„Neko uživa u lovu ili ribolovu, neko vozi biciklo do beskonačnosti, neko se ushiti kad iz bendža izbači 200kg, nekom su ukrštene riječi enciklopedija, a neko uživa na poljima trenutka, kad nakon seksa zapali cigaretu ili uzme omiljeni voćni jogurt“, objašnjava naš sagovornik.
Glavni junaci novog Zekovićevog romana u potpunoj su suprotnosti. Dok je glavna junakinja avanturistkinja, nepredvidljiva, neko s kim nikad nijeste načisto što će sljedeće da se desi, protagonista je stabilan, smiren.
„Njen avanturizam je potraga za dobrim orgazmom i to je njen doživljaj uspješnosti. Ekstaza kontrapunktiranog zadovoljstva. Ako se uveže niz sličnih prijatnosti ona postaje monogamno biće koje uživa u crno-bijelom filmu. I on je onda njena lavanda. Njeno ljubičasto more“, opisuje Zeković svoje junake.
Lavandom protiv moljaca u ljubavi
„Miris lavande je označio moj silazak s voza“ - ovom rečenicom autor u romanu nagovještava i svojevrsni kraj puta.
„Trenutak kad partneri više ne mogu da pruže jednom drugom kompletni obrok, miris je fokusiran na neko drugo mjesto. A takva lavanda je suva i miriše tek kad je protrljaš kroz ruku. Lavandom protiv moljaca u ljubavi“, navodi Zeković.
Kako dodaje, pitanje je trudimo li se dovoljno da nakon mračne krize nastavimo putovanje uz bračne vize ili puštamo da plivanje morem lavande preuzme mozak u totalu.
„Onda slijede silasci sa vozova, novi peroni, putnici koje susretnemo i mislimo da ih znamo cijeli život. A ustvari, stojimo li u mjestu“, pita autor.
Svako napisano slovo je cirkus
Osim što nas slova mogu spasiti od promaje, kako u jednom dijelu knjige piše Zeković, ona su, kako je kazao, tu i da mijenjaju svijet.
„Slova su savjest generacija. Ko ih više konzumira ne stvara otklon prema istini. A istina ima uvijek više varijanti. Onog trena kad konačno shvatimo što je napisano između redova postajemo bolji ljudi“, ističe Zeković.
Kako kaže, svako napisano slovo je cirkus, a knjige su velika šatra u kojoj se smjenjuju umjetnici.
Foto: Lion Hodžić
„Ko umije to da posmatra na taj način - zna da prepozna balerinu i slona, zna da rastvori oči dok umješnost trapeziste ostavlja bez daha. Koliko je gutača vatre progutano u našim prethodnim životima, ali je važno da i opareni jezik nastavi da priča i piše“, poručuje Zeković.
„Naša budućnost vječito stoji na peronu prošlosti” rečenica je kojom Zeković, kako navodi, šaljemo poruku da, nažalost, lokomotiva krene prva i ne zna što radi, vagoni se ne pitaju ništa nego rade kako drugi kaže.
I u tome je svojevrsna simbolika povezanosti naše budućnosti s prošlošću.
„A pošto ima bazda i to vazda, ne volim što je neko uvijek gazda. Naše lokomotive uživaju u lošem seksu i koče na pustim peronima. Deklarativno je figurativno i priče o zamjeni šina, novih modernijih vagona i gazdi je do sada bila jedna od slatkih laži. Učesnici smo reality-ja za budale. A dan nakon izborke trke, ovce su na broju više nema frke“, ističe Zeković.
Duše moraju da budu slobodne
Iako, kako je kazao, u suštini ne voli da dijeli savjete, ko ga redovno čita i sluša kaže da zna da predloži rješenja koja im pomognu da pokrenu slična razmišljanja.
„Valjda su i slova upotrebljiva kategorija za matematičku preciznost. Kad pišeš svoje priče ili dok podsvijest servira fikciju izgovoriš i napišeš ono što je nekom prijeko potrebno da zna. Samokontrola, vaspitanje i diskretnost oko onog što ne treba vikati. Smiraj je unutra da spoljašnjost nađe mjeru. U vrijeme kretenizma, teško je preživjeti bez sopstvenog idealizma“, dodaje Zeković.
Svojim čitaocima poručuje da je važno da ne postanu zarobljenici.
„Duše svake osobe moraju da budu slobodne. Takva sloboda obećava da ima nade da se dozovemo pameti“, kazao je autor „Lavande“.
Veliki planovi za budućnost
Kako je dodao, onoga trenutka kad je shvatio da ima onih kojima prijaju njegova djela tada je i „Džep sa tajnama“ počeo da poprima ozbiljnost.
„Kao da u kontinuitetu pokušavam da umotavam - prvo sebe, a onda i ljude koji vole moje radove. Biram pokrivače kojima ću ih ušuškati. Mijenjam debljinu tkanine u zavisnosti od godišnjih doba, mentalnog stanja, razmišljanja i života koji u tom trenutku i sam dišem“, objašnjava Zeković.
Kako navodi, već početkom maja završeno je snimanje novog video materijala koji je u fazi obrade i montaže. Uskoro je za očekivati, najavljuje, uz lijepi Trinaestojulski datum premijeru video spota „Majko moja“ koju izvodi Dejan Škuletić. Takođe, u pripremi su i dva recitala, opet sa pričom kratkog filma.
„Iskreno, ponekad ni sam ne znam što će biti prvo na redu. Iznenadim i sebe odlukom što će to da izađe pred narod. Moj kanal još uvijek traži svoje subscribere, i onda kad bude još zavidniji broj redovnih pratilaca imaću medij koji će moći da razmišja o novim platformama“, kazao je Zeković.
Dodaje i da se nada da u glavi ima još mnogo toga da saopšti.
„Saradnje sa ljudima čine da uvijek iznova odemo na neku novu lijepu visoravan odakle se pruža lijepi pogled u daljinu. Upravo tu, radim vježbe za oči. One vide i projektuju nesvjesnost“, poručuje Zeković.
