Slika prva: ŠTO JE OVO, MILI BRATO?
Praznina.
Primarni osjećaj u mojoj glavi dok mozak replicira stvari na koje bi trebalo trenutno da se fokusiram. Ne uspijeva mi. Kao da su se jutrošnje barikade apstrahovale i ne dozvoljavaju da prođe ništa drugo. Barikade... Gume... Suzavac... Bumm! Bumm! Zaglušujuća detonacija, pa opet Bumm! Žena sa maramom, koju sam još ranije primijetila na ćošku, daje mi rukom znak da priđem. Oči su joj crvene i natečene, ne znam da li od plača ili suzavca: “Nisu još probili Belveder... Tamo su mi oba sina. Ne mogu da ih dobijem, a čuju se kao neki topovi. Znaš li ti što?”
Odmahujem glavom jer i da znam ne mogu da pričam. I meni su dva brata baš onamo gdje su se malo prije čuli ti zvuci. Sestra ih je zvala, ali se ne javljaju.
Ostajem pored žene i pružam podršku gestikulacijom, pokušavajući da vlažnu masku navučem preko cijelog lica. Pridružuje nam se moja sestra i još dva starija čovjeka.
U momentu, dok smo se samo okrenule prema kordonu, pred nogama nam je eksplodirao suzavac... Pa još jedan... Bježimo Bajovom, ali policajac je uporam i trči za nama. Htjela bih da ga pitam zašto to radi ali dah ponestaje, grlo otiče, mislim da ću se ugušiti. Kroz suze ipak razaznajem teta Anin lik. Njoj je unuk isto na Belvederu, bili smo cijeli prethodni dan i cijelu noć na istoj poziciji pored guma, odmah iza žena “stopanica”- odbora za doček!
Bumm! Teta Ana pada pored drveta, ja odmah pored nje. Pritrčavamladić i pruža maramu natopljenu sirćetom. Čistimo lice i lakše dišemo. Ustajemo i trkom se vraćamo na mjesto ispred kordona. Opet samo stojimo, ne pričamo ništa. Čekamo treću dozu otrova. Neki su se vraćali i po 7-8 puta..
Odjednom, snažna detonacija iz pravca gdje su moja braća. Žena i dalje plače i gleda u telefon. Teta Ana ... Teta Ana! Bummm! Probili su blokadu! Krenuli su bagerima, ruše sve pred sobom.
Zemljo moja! Rođena moja! Trajaćemo dok je Lovćena! Dok je Sunca i dok je Grahovca!
Bummm! Što je ovo, mili Brato!
Slika druga: BARIKADE
Stigli su političari, kao podrška. Došli, prošetali gradom (neki su se čak popeli i do barikada). Podrška u pravom momentu znači mnogo.
Idemo bulevarom prema centru. Sa desne strane policija čuva svaki centimetar puta i prolaza. Čuva Cetinjski manastir od Cetinjana. Razmišljam, žao mi je ove ljude, oni moraju da budu tu. Pokušavam da ih opravdam, pa čak i one što su okrenuli glavu od djevojčice koja im je ponudila ružu.
Utom stiže obavijest na portalu da su neki policajci skinuli uniforme i napustili posao. Nisu željeli da okupiraju sopstveni grad i sopstveni narod. U portunu kod jedne kuće dvojica čuvaju stražu.
Moja sestra se obraća jednom od njih: „Skinite makar taj grb sa uniforme ako ste spremni da pucate u nas”. On počinje pakosno da se smije, a zatim insinuirajući kao da će da nišani, kaže: „A ja sam živio za ovaj dan!”
Šokirane, ostajemo obje bez teksta i nijemo nastavljamo put. Tuga i razočarenje su govorili umjesto nas.
Slika treća: MOJA SESTRA, MOJA HEROINA
Ako na tren zatvorim natečene oči i zanemarim (što je nemoguće) osjećaj kisjelosti koji mi razara kompletnu utrobu, pomisliću da sam među oblacima. Jer, oko mene je samo bjelina, gusta kao ira, koja sprečava da učinim bilo kakav pokret i onemogućava da ispustim glas i udahnem vazduh, za koji se lavovski borim. Suzavac je pobijedio grad.
Vidim ženu kako leži na putu, dok su se ostali povukli skroz gore iza cetinjske Vile.
Daleko je i ne mogu da joj pomognem jer su mi noge otkazale poslušnost. Utom nazirem sestru kako teturajući prilazi i poliva je nekom tečnošću, zatim masira maramom koju je skinula sa sopstvenog lica, a onda je pridiže na sebe pokušavajući da je odvuče. Uspijeva joj, žena polako dolazi svijesti, ali gotovo istog trena juriša nazad, nerazumljivo mumlajući uzdignute pesnice, pa ponovo posrće dok je sestra vuče za majicu i ponovo odvlači nazad.
Posljednjim atomom snage pritrčavam poluonesviješćenoj sestri, grlim je, pa kao ranjenici sa fronta grabimo naprijed, u čist zrak, u slobodu.
Dok ovo pišem, ponovo proživljavam tu scenu i suze mi nezaustavljivo kreću. Je li moguće opravdati ove prizore Božijom voljom? Da li je Bog stvarno htio da ovako bude, te da njegovi izaslanici prouzrokuju ovoliko patnje nedužnog naroda? Pa, samo smo neistomišljenici koji koriste zakonsko pravo da izraze svoj stav. Čemu ovolika sila i nasilje?
I još nešto. Zaboravili su da smo i mi Božija pastva, da vjerujemo u istog Boga, uzdamo se u Božiju svjetlost i nadamo da će pomoći svima jednako. A ako su cijenili da je ustoličenje važnije od rizika po mir, onda im je svakako najveća nagrada Božije spasenje uz pomoć helikoptera. Aksios.
