Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta,
Uvaženi Okrivljeni,
Nemojte se začuditi, ali mislim da je logično da ovo pismo počnem stihovima.
Da objasnim, referiram se na izjavu člana Savjeta, Vašeg kolege, uvaženog Naoda Zorića, pa me ponijelo… Evo:
“Al je lep ovaj svet, ja sam žena, ali sam i cvet…”
Elem, prilikom otvaranja izložbe posvećene ženi (kao takvoj) pod nazivom „Hipostaze – tri doba žene“, u ime umjetnika, publici se obratio poštovani gospodin Zorić biranim riječima.
„Izložba je posvećena ženi, tom najmirisnijem cvijetu na zemlji kojem samo treba da se pazi, miriše i da se voli. Zato i mi umjetnici tako iskazujemo svoj osjećaj prema damama, prema ženama, prema našim majkama…“
Eto tako.
E, sad u skladu sa takvim poimanjem žene, a u svjetlu nove sistematizacije, ja bih da nešto predložim. Ako može? A, što ne bi moglo, pitam se? Pa, kad je već tako, evo amandmana.
Dakle, ako je žena zapravo cvijet, kako kaže uvaženi član Savjeta, a ta pretpostavljena žena nema takva saznanja, možda nije gledala otvaranje izložbe, otkud znam, mislim da je neophodno da se to obznani putem oglasne table. Sa Vašim potpisom i potpisom Generalnog.
Dakle, da se napravi objava đe će jasno da piše da je ženski dio kolektiva, u stvari, cvijeće. I da se Aktom o sistematizaciji i promjenom koeficijenata ozbiljno tretira ta floralnost ženskog bića.
Stoga, uvaženi Docentu, obraćam Vam se kao žena i kao cvijet, pa predlažem da mene rasporedite da budem fikus na šestom spratu. Ako već nijesu sva mjesta zauzeta? Istina je da bih ja više voljela da pokrivam poziciju, recimo, holandske lale, ali nijesam sigurna da li ste vi stvarno ili samo deklarativno za to da žene/cvjetiće treba pazit i čuvat? Kao žena imam neka loša iskustva, pa zato sumnjam. Kao cvijet, ne znam šta da Vam kažem.
Ako mi date mjesto lale, poučena iskustvom žene, bojim se - jer onda zavisim isključivo od Vaše pažnje. I, tu je gotovo, venem sto posto. I, šta se onda dešava? Čupate me iz moje male saksije i presađujete neki novi cvjetić. Fikus je, čini mi se, druga priča. Izdržljiv je i sve što mu treba je, što bi rekli Podgoričani, samo da ga „puštite na mir“.
Eto šta napravi identitetski dualitet. Sad ne znam ko sam, šta sam. Jesam li žena ili sam cvijet? Ne znam još. Pa razmišljam, da li je onomad naš generalni mene bacio u podrum jer je u nekom trenutku procijenio da meni, kao cvijetu, valjda smeta previše svjetlosti? Možda su i neke koleginice - cvjetići iz tog razloga završile na Radiju? Možda je Generalni morao, radi njihovog uspješnog rasta i razvoja, da ih skloni sa promaje?
Čudna je ta identitetska smutnja. Nije dobra. Znate onu bajku „Vuk i sedam jarića“? Da je ona nesrećna koza bila osviješćena i tako znala da ona sama može da proizvodi mlijeko, ne bi otišla po selu da traži i tako u direktnu opasnost dovede jariće i navuče im vuka na vrat(a).
Vratimo se cvjetićima. Vjerujem da ćete i koeficijente prilagoditi cvjetnosti kolektiva. Cvjetićima treba prihrana, dohrana i tako to i tome slično. Nego, koliko čujem, Ministarstvo finansija nije baš raspoloženo da prihvati Vaše prijedloge. Izgleda da je problem to što je Generalni bio previše nježan prema sebi, a ostale ostavio da i dalje venu ispod prosjeka. Ma je li to moguće?
Ali, da ne kvarimo putovanje u SAD našem dragom Generalnom. Treba mu odmor od naših svakodnevnih žalopojki. A, i nekako mu je odvratno da se bakće s nama.
Uvažena gospodo, da se sad uozbiljimo. Evo jedna dobronamjerna sugestija – pustite vi jeftine metafore o cvijeću, mirisu, ljubavi i pažnji. Poštovanje je sasvim dovoljno. Ni manje, ni više od toga.
Znate, jedan je Davorin Popović. U njegovoj izvedbi, čak i stih poput onog „stajala je usred bašte, ko najljepši cvjet“, djeluje uzvišeno. Zašto? Zato što je životom umjetnika svjedočio prezir prema otužnoj banalnosti.
Neka Vam bog podari mudrost i strpljenje, blagodarim.
Tanja Šuković, žena/cvijet i djelatnica u RTCG
