Decembra 2021. godine, jedini nacionalni teatar u Bosni i Hercegovini koji pod svojim krovom ima Dramu, Operu i Balet - Narodno pozorište Sarajevo - počelo je obilježavanje svog velikog jubileja: vijek postojanja. Direktor tamošnjeg nacionalnog teatra, reditelj Dino Mustafić, ovim je povodom u goste pozvao najznačajnije režisere regiona, ponudivši im da svojim režijama učestvuju u obilježavanju značajnog datuma ne samo Narodnog pozorišta Sarajevo, nego i jugoslovenske kulture.
Jedan od pozvanih je i crnogorski reditelj Danilo Marunović, koji je imao čast da svojim autorskim projektom, predstavom ,,Hasanaginice“, otvori 101. sezonu Narodnog pozorišta Sarajevo. U Marunovićevoj uzbudljivoj predstavi, čije je premijerno izvođenje sarajevska publika ispratila stojećim ovacijama, igraju Mak Čengić, Belma Salkunić, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Nerman Mahmutović, Mona Muratović, Ermin Sijamija, Jasna Diklić, Mediha Musliović i Milan Pavlović. Autorka teksta je Ksenija Popović, scenografkinja Marijela Hašimbegović, kostimografkinja Vanja Ciraj-DžuDža, a autor muzike Ivan Marović.
- Riječ je o ozbiljnom jubileju ne samo Bosne i Hercegovine, nego i regiona - kaže za Pobjedu reditelj Danilo Marunović.
- O časti koja mi je ukazana nijesam razmišljao do premijere ,,Hasanaginica“ odnosno do trenutka kada sam shvatio da sam napravio dobru predstavu.
Prvi put radite predstavu izvan svog matičnog teatra - Crnogorskog narodnog pozorišta?
MARUNOVIĆ:Nažalost, CNP formalno nije moj matični teatar u tom smislu.
Nije?
MARUNOVIĆ: Ne. Rediteljski posao je nomadski i podrazumijeva gostovanja i režije od teatra do teatra. U CNP-u, dakle, nijesam zapošljen kao pozorišni reditelj, već kao urednik filmskog programa. Režirao sam dvije predstave u CNP-u, u tom pozorištu odrastao, školovao se, sazrijevao. Na tim smo daskama, još kao studenti Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, napravili prve pozorišne korake, asistirali nekim od najvećih pozorišnih reditelja tog vremena i današnjice. U tom smislu, kakva god da bila formalno-pravna realnost, emocionalno, niko mi ne može oduzeti pravo da CNP ne doživim kao ,,matično“. Prije sarajevskih ,,Hasanaginica“, režirao sam i na Budva grad teatru, u beogradskom Ateljeu 212, radio atipične teatarske eksperimente sa savremenom ruskom avangardnom scenom poput Petra Pavlenskog, pank feminističke grupe Pusi Rajot, Olega Kuliga. Jedan od tih projekata bio je dio postavke u Sači galeriji u Londonu. Riječ je o elitnoj art destinaciji, a sam događaj je u medijima poput ,,Billboard Magazine“ bio art događaj godine u Evropi. Radio sam tzv. nevidljivi teatar, atipične produkcije i forme, što je skrenulo pozornost i međunarodne publike na moj rad.
Zašto množina u naslovu Vaše sarajevske predstave? Zašto - ,,Hasanaginice“? MARUNOVIĆ: Željeli smo da napravimo vidljiv otklon od bilo koje poznate klasične verzije ,,Hasanaginice“.
Pored toga, htjeli smo i da naglasimo da je riječ o svojevrsnom,, omažu“ tom djelu, o konceptu ,,po motivima“, ujedno i mnogo radikalnijem čitanju ove čuvene etno balade. Najzad, cilj nam je bio da sindrom Hasanaginice povežemo sa pojmom slobode, posebno sa slobodom žene. Polazeći od pretpostavke da su sve žene Hasanaginice i da su manje-više sve barem jednom imale iskustvo pobune u okviru svojih brakova ili veza, došli smo do množine u naslovu komada.
Je li preljuba vrsta pobune?
MARUNOVIĆ:Ako je u braku žena zapostavljena kao ličnost, ako je na bilo koji način podređena u odnosu na muškarca, ako je njen bračni ili partnerski odnos zasnovan na nejednakim šansama, onda se preljuba može tretirati kao pobuna, kao protest, kao subverzija.
Budući da je Hasan-aga oprostio preljubu, je li on junak ili slabić?
MARUNOVIĆ:Hasan-aga je superioran lik u svakom smislu. I on je pobunjenik,žrtva etiketa i nesloboda tog vremena. Oboje čine fenomen Hasanaginice.
Što je u Vašoj predstavi kontrapunkt ,,Hasanaginicama“?
MARUNOVIĆ: Fenomen ,,Hasanaginica“ smjestili smo u nekoliko društvenih situacija: sa jedne strane imate uspješan umjetnički bračni par - obrazovani, uspješni i liberalni mladi ljudi; na drugoj strani gledamo zajednicu koja dolazi sa socijalne margine - ljudi nižeg obrazovanja, koji, kroz tradicionalne društvene konvencije, determinišu i definišu status žene i ženskih sloboda. Sudbine ova dva para pokazuju da stepen obrazovanja i socijalni status ne utiču mnogo na razumijevanje prava i slobode žena, te da je žena gotovo uvijek žrtva.
Postoji li žena izvan Hasanaginice?
MARUNOVIĆ: Protekle dvije godine raspada gotovo svih vrijednosti u Crnoj Gori pokazalo je drugo, novo lice žena - Crnogorki. U opštoj redefiniciji društvenih okolnosti, dobili smo krajnje klerikalnu pomodarsku ali i opasnu društvenu konvenciju, koja podrazumijeva intenzivnu ulogu crkve i vjere u javnom prostoru. Paradoksalno, ključni otpor radikalizmu i klerikalizmu pružile su žene. One su zauzele najaktivniju poziciju borbe protiv nesloboda.
Dio sarajevske publike negodovao je tokom najupečatljivije scene u predstavi, u kojoj muški i ženski dio glumačkog ansambla jednako lascivno opisuju seksualni čin. Kako su glumci prihvatili tu scenu?
MARUNOVIĆ: Otporom. Dio ekipe otvoreno je govorio da im ne pada na pamet da uopšte izgovore taj tekst, što pokazuje da unutar teatra i dalje postoje tabui i granice ideološke prirode. Trebalo bi da smo ideološki hirurzi, žongleri politikama, slobodni ljudi a ne robovi kultova. Uostalom, kako teatar može mijenjati svijest ako je i sam dio politike ili vjerske doktrine?! Takođe, tradicija nema što da traži u teatru. Kada vam pozorišta postanu glavni emiteri elitističkih društvenih ideja, a ne njeni egzekutori, znajte da ste dotakli dno. Moja generacija odrasla je i na porno industriji, na televizijskom sadržaju prepunom seksa i nasilja, pa se i način na koji vodimo ljubav radikalno promijenio u odnosu na generaciju od nas stariju trideset ili pedeset godina. Generaciju Milenijalsa – prvu internet generaciju, kao i naredne generacije smart phone epohe, teško je fascinirati ili zaprepastiti. Ovo je Hasanaginica ispričana njihovim jezikom.
Dio publike navodno je negodovao na scene dijaloga muškaraca u samo muškom i žena u ženskom društvu. Zgražavali smo se sami nad sobom. Muškarci su, vidjeli ste, estetizovani u kodu visoke ženske mode, dok su žene u mačističkom, mafija, ,,Peaky Blinders“ stilu. U toj opštoj travestiji, u kojoj se gubi granica između polova i u epohi koja broji više od dva osnovna pola, počiva duh ovog vremena.
Što je tačno duh vremena?
MARUNOVIĆ: Nelimitirana sloboda, opšta javna adikcija spektaklom, poruka da je sve dozvoljeno u ime liberalizma… Naša civilizacija počinje da poprima dekadentni, postapokaliptični karakter. Žene sa penisom, muškarci sa vaginom - tu lucidnost naše epohe niko nije mogao predvidjeti.
Glumci su kasnije uživali u tom bizarnom postupku, dobro se privatno zabavljali, što se vidi u predstavi. Publika u sceni o kojoj govorimo katarzično umire od smijeha, jer sebe vidi na način na koji je vjerovala da je niko nikada nije vidio. Ne u tom izdanju. Najzad, ima nešto oslobađajuće u toj, i za mene i za druge, najboljoj sceni u predstavi. Svi imamo svoje ženske i muške strane, a kultura i dalje represivno crta granice među polovima. Iz te tačke sam želio da pokažem što su konvencije, a što suština vječitog nesporazuma između muškarca i žene. Taj je konflikt vjerovatno najdragocjeniji dio muško-ženskog magnetizma. Harmonija je siguran put u rutinu, a rutina ubija ono najljepše u vezi i braku.
Reditelj Dino Mustafić kaže da ste zaveli cio ansambl Narodnog pozorišta u Sarajevu. Čime?
MARUNOVIĆ: Rad na ovoj predstavi bio je najuzbudljiviji, najinteresantniji, ali i najteži umjetnički proces koji sam doživio. Glumci, inače raskošnih talenata, sa kojima sam ulazio u različite konflikte svojevrsni su koautori ,,Hasanaginica“, predstave koja sadrži istinite priče naših života. Prizori iz naših bračnih ili ljubavnih iskustava su kao staklići kaleidoskopa gradili predstavu. Dinu Mustafiću djeluje da sam zaveo ansambl, iako sam mu se zapravo prepustio kroz netipičan rediteljski metod.
Koji?
MARUNOVIĆ: Tražio sam od njih nemoguće, što je do samog kraja zaista djelovalo kao - nemoguće. Na kraju su to nemoguće isporučili. Što se rijetko događa u pozorištu. A baš za tim uvijek i fanatično tragamo. Umirući od psihofizičkog drila na probama, za sobom često ostavljamo brodolomne brakove, disfunkcionalne porodice… A sve da bismo kroz teatar ugasili vlastite požare u prsima i nemire koji nas tjeraju u ovu vrstu umjetnosti. Mi, pozorišni ljudi, smo prokleti: teatar vam nepovratno uzme dušu.
Zato Mustafić kaže i da je Vaša predstava ,,puna teatarskog i umjetničkog pesničenja“?
MARUNOVIĆ: To baš i jeste bilo pesničenje. Ipak, ozbiljni konflikti završili su kesama punim poklona sa kojima sam se vratio iz Sarajeva. Mislim da su teme naše predstave najsvježiji komentari fenomena koji još nijesu masovno osvješćeni.
O kojim fenomenima govorite?
MARUNOVIĆ: O tome da su aktuelnost i bitnost teatra sahranili pozorišni pseudo ljevičari, koji za desetine hiljada eura honorara decenijama vrte opšta mjesta o kapitalizmu, a da suštinski nijesu primijetili nijednu od milion nijansi kolorita pozorišnih tema. I to u najluđoj dekadi u istoriji civilizacije! Mladi su diskonektovani sa pozorištem, jer tamo nema ničeg što ih se tiče. Niko ne preispituje repertoarske politike, niko ne odgovara za njih. Imamo deceniju loših predstava u nacionalnom teatru, za koje niko nije preispitao uzroke ili postavio pitanje autorske odgovornosti. Has been imena teatra iz prošlih epoha u provinciji i dalje drže lekcije o socijalnoj nepravdi, dok režiraju sa Kohibom i Čivasom, a scenski radnici oko njih rade za platu od 350 eura.
Vaša predstava ne govori o tome?
MARUNOVIĆ: Naše teme nijesu se još ni ohladile kao socio fenomeni, da bi društvene norme imale formiran stav o njima. Stavovi su se rađali u procesu, zato je bilo živo, dramatično, konfliktno i tačno. Izudin Bajrović, prvak Narodnog pozorišta, kao konzervativan čovjek iz tradicije Islama je, na primjer, trećeg dana napustio projekat.
Zašto?
MARUNOVIĆ: Bio je revoltiran što uopšte pominjemo ,,Me Too“ pokret, Džoni Dep parnicu, porno industriju, vrijeme spektakla. Vjerovao je da tim pojmovima skrnavimo ,,nešto što je njima sveto“ - Hasanaginicu. I to je postalo dijelom predstave. Jedan od glumaca u ,,predstavi u predstavi“ repetativno, na svakoj probi ,,izlazi iz projekta“, uz argument ,“nemojte da nam se preci u mezaru okreću“. I ,,žensko pitanje“ smo tretirali kroz optiku ovog vremena. Kultura, kodovi, civilizacija generalno se turbo brzo mijenjaju. Pozorište mora biti najbrži komentar tih fenomena, a ne malograđanska navika u kojoj stanuju fosili salonske ljevice.
U našoj provinciji talenat je breme a ne blagoslov
U Sarajevu ste napravili uspješnu predstavu, u Crnoj Gori rijetko dobijate priliku da radite u pozorištu. Kako to?
MARUNOVIĆ: Moja diplomska predstava ,,Koza ili ko je Silvija“, izvedena i dugo igrana na sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta, bila je, kažu, jedna od boljih CNP predstava. Ipak, sljedeću priliku da radim u CNP-u dobio sam tek nakon skoro deset godina, a popularna ,,Koza“ nikad nije poslata na neki festival ili makar na gostovanje izvan Crne Gore. Tek sad, prvi put u životu, nezvanično dogovaram saradnju sa Gradskim pozorištem, teatrom grada u kojem sam rođen i u kojem živim. No, sve te okolnosti odvele su me u film, medij u kojem sam ostvario najveći dio karijere. Vidjećemo šta će se događati u nastavku. Slutim - ništa dobro.
Zašto?
MARUNOVIĆ: Ovo su vremena u kojima kritičko promišljanje biva otvoreno kažnjavano. Progon neistomišljenika dolazi sa dva nivoa: direktno iz centara moći i od strane službenika koji će, boreći se za gazdinu naklonost, neistomišljenika zaustavljenog u karijeri kao plijen baciti ispred gospodara. Samo je kolumna koju pišem za Analitiku ,,kriva“ što su mi zatvorena silna vrata u sopstvenoj zemlji.
Činjenica da nakon uspješne predstave deset godina nijeste režirali u nacionalnom teatru pokazuje da nema velike razlike u tretmanu talenta između postojeće i bivše političke i kulturne elite, zar ne?
MARUNOVIĆ: Iskreno, ranije nijesam imao utisak da sam žrtva ,,sistema“. Koji, pritom, nije bio toliko sofisticiran da je ulazio u repertoarske programe ili kulturnu politiku: kultura je uvijek bila na posljednjem mjestu. Bilo je to vrijeme u kojem su esnafima vedrili i oblačili pojedinci kao donosioci odluka bez ikakve kontrole i odgovornosti. Ako je u toj mjeri nedostajao monitoring u institucijama mnogo većeg budžeta i gabarita, možete misliti na kojem je mjestu na listi prioriteta bilo pozorište. Kreirali su se klanovi i u teatarskom i filmskom esnafu, koji su klijentelističkim metodama jedni drugima vraćali usluge.
Srećom, tada su moje projekte finansirali stranci, budući da sam rejting stekao angažovanim i vidljivim projektima. Zatim kreće saradnja, stipendije i projekti sa istočnoevropskim art zvijezdama, čiji je antiputinistički izraz bio blizak mom senzibilitetu. Za sve to vrijeme, vrata crnogorskih teatara za mene su bila zatvorena. Zašto, pitanje je za ljude koji su vodili ta pozorišta. Nakon uspješne ,,Koze“, desila se takođe uspješna ,,Crvena“, koju je preuzeo Atelje 212 iz Beograda, iako nikada nije gostovala u crnogorskim nacionalnim teatrima. U međuvremenu je obišla Evropu.
U čemu je tačno Vaš problem - darovitost, nepripadanje klanovima ili…?
MARUNOVIĆ: U crnogorskom pozorišnom esnafu imali smo ljude koji su decenijama vedrili i oblačili, te na osnovu vlastitih procjena, interesa i totalnih sloboda koje su im date pružali šanse ili ih ukidali. U slučaju neuspjeha onoga što su sami radili nijesu snosili nikakve posljedice. Odgovornost je bila isključena kao kategorija, kao pojam. Budžeti određenih institucija kulture i ljetnjih festivala često nijesu bili mali ni za evropske prilike. Ako dobar rezultat izostaje godinu za godinom, a donosiocima odluka se ne pale lampice da nešto treba mijenjati, onda vam je jasno da je osrednjost samouvjereno sjela na tron. I to nije samo pitanje ko je na vlasti; problem je mnogo veći i tiče se naše etičke i civilizacijske zrelosti. Danas je drugačije, sve se prati.
Što se prati?
MARUNOVIĆ: Svaka izgovorena riječ, svaki napisan status ili tvit. Strašan je osjećaj kada društvo padne na ispitu zaštite umjetnika i novinara isključivo zbog njihovog kritičkog suda. Čovjek se osjeća bespomoćno.
Talenat je u našoj provinciji i dalje breme a ne blagoslov. Na siromaštvo i marginalizaciju osudili smo svakog našeg najvećeg stvaraoca, ali smo mu odmah nakon smrti podizali spomenike. Individualnost i hrabrost se u Crnoj Gori ne praštaju. No, to je naša stara boljka, a prvi ko je institucionalno riješi, zadužiće Crnu Goru.
