„Poslije svih ovih godina borbe, protestovanja i rasprava sa političarima, počeo sam pomalo da gubim nadu“, kaže ovaj dvadesetogodišnjak.
„Osjećao sam se kao da mi je oduzeta budućnost.“
Ali u maju ove godine, jedan neočekivani događaj ulio mu je novu dozu optimizma.
Tužba koju su podnijele brojne nevladine organizacije za zaštitu životne sredine, u ime grupe mladih aktivista, dovela je do toga da njemački Ustavni sud presudi da zakon zemlje o zaštiti klime mora da bude izmijenjen tako da obuhvati ambicioznija smanjenja emisija ugljen dioksida.
Sudska odluka navodi da je propust vlade da zaštiti klimu za buduće generacije neustavan.
„Uvidio sam da, konačno, političari mogu biti izloženi pritisku i naterani da preduzmu mjere protiv klimatskih promjena“, kaže Šipek. „To je zaista promijenilo način na koji doživljavam politiku.“
On se sada nada da će se dalje nadovezivati na ovu sudsku odluku, koja važi samo za federalnu vladu.
Njega je regrutovala nevladina organizacija, zajedno sa drugim mladim ljudima širom Njemačke, da podnosi tužbe protiv lokalnih državnih vlada.
Tehnički, on tuži državu zato što nije preduzela korake protiv klimatskih promjena.
U posljednjih nekoliko godina, širom svijeta došlo je do lavine sudskih presuda u korist boraca za zaštitu životne sredine.
Kumulativni broj sudskih slučajeva u vezi sa klimatskim promjenama više se nego udvostručio 2015, prema izvještaju koji su napisali Kaja Akselson i njene kolege sa Instituta za promjenu životne sredine Oksfordskog univerziteta.
Između 1986. i 2014. podnijeto je nešto malo više od 800 tužbi, dok je u posljednjih šest godina podnijeto više od 1.000 tužbi, otkrili su istraživači Džoana Secer i Ketrin Hajam sa Istraživačkog instituta o klimatskim promjenama i životnoj sredini Grantam.
Trideset sedam od tih tužbi bili su slučajevi „sistemskog ublažavanja“ podnijeti protiv vlada.
Jedan od najistaknutijih bio je holandski slučaj iz 2015. godine, u kom je sud presudio da holandska vlada ima dužnost da zaštiti svoje građane od klimatskih promjena.
Sudije su donijele odluku da je plan vlade da smanji emisije za 14 do 17 odsto u odnosu na nivoe iz 1990. godine do 2020. godine nezakonit, imajući u vidu prijetnju od klimatskih promjena. One su naložile da se cilj poveća na 25 odsto.
Kao posljedica toga, holandska vlada je zatvorila jednu elektranu četiri godine ranije nego što je planirano i usvojila novi klimatski plan 2019. godine.
Na drugim mjestima, slučajevi su doveli do sličnih presuda – uključujući skorašnju u Njemačkoj koja je inspirisala Šipeka, kao i slučajevi u zemljama kao što je Australija.
Porast broja slučajeva utire put strožoj primjeni zakona o životnoj sredini širom svijeta i uliva aktivistima kao što je Šipek novi tračak nade.
Roda Verhejen, jedna od najpoznatijih ekoloških advokatkinja u Njemačkoj, i jedna od onih koja je zastupala građane na njemačkom Ustavnom sudu ove godine, kaže da vjeruje da postoje tri razloga za povećanje broja uspješnih slučajeva.
„Jedan je da sudovima treba dugo vremena da izvedu zaključke“, kaže ona.
Veći broj tužbi podnijet je od 2014. godine, tako da su neke tek sad stigle na red poslije mnogo godina rada.
Uz to, naučni dokazi da su klimatske promjene izazvali ljudi postali su neporjecivi, što znači da je advokatima mnogo lakše da to i dokažu na sudu.
A zakoni o upravljanju koje zemlje moraju da slijede takođe su se razvili i proširili – Verhejen ističe da onomad kad je ona počela da studira pravo prije oko tri decenije nije bilo ničeg ni izdaleka povezanog sa klimom.
„I, na kraju, očigledno se narativ oko toga šta društvo doživljava kao klimatske promjene promijenio“, objašnjava ona.
„Većina zakona je do određene mjere fleksibilna, zato što uvijek morate da tumačite postojeće propise. A kad sudije to rade, u obzir uzimaju društvene norme i kako su se sistemi vjerovanja promijenili.“
Ovaj razvoj događaja ona poredi sa prekršajima u vezi sa marihuanom – kako su stavovi prema ovoj drogi u mnogim zemljama postali liberalniji, tako su i kazne postale mnogo blaže.
U kontekstu klimatskih promjena, javnost sada većinski prihvata naučni konsenzus da je do njih došlo čovjekovim aktivnostima, a ankete ih redovno stavljaju u sam vrh zabrinutosti kod ljudi.
To je, zauzvrat, navelo sudove da postanu spremniji na presude protiv odgovornih za emisije.
Verhejen objašnjava da je ovogodišnja njemačka presuda značajna zato što mnoge zemlje nemaju ustavni sud koji može da donosi ovaj tip odluka.
Kao drugo, one su neograničene, tako da važe od sada pa zauvjek, i ona očekuje da će imati veliki uticaj na druge slučajeve širom Evrope.
Kao i tužbe protiv vlada, slučajevi protiv korporacija takođe su počeli da uzimaju maha.
Jedna ključna presuda iz 2021. godine ponovo je donijeta u Holandiji, gdje je naftni gigant Rojal Dač Šel dobio nalog da smanji svoje emisije za 45 odsto do 2030, u odnosu na nivoe iz 1990. godine.
Šel je najavio da će se žaliti na tu presudu, istovremeno pojačavajući napore da postigne nula neto emisija do 2050. godine.
Portparol Rojal Dač Šela kaže da se kompanija „trudi da ispuni zahtjeve iz presude holandskog suda“ i da je posvećen smanjenju svojih emisija Obima 1 i 2 za 50 odsto do 2030, u odnosu na nivoe iz 2016.
To su Šelove direktne emisije iz izvora u njegovom vlasništvu ili kontrolisanih izvora, i njegove indirektne emisije iz generacija kupljene električne opreme, pare, grijanja i hlađenja.
„Naš poslovni plan za 2022. godinu odražavaće ovaj novi cilj, čijem smo postizanju posvećeni bez obzira na to da li ćemo dobiti ili izgubiti našu žalbu na presudu“, kaže portparol Šela.
Ova smanjenja ne obuhvataju emisije Šelovog sagorijevanja proizvoda fosilnih goriva, koje potpadaju pod kategoriju emisija Obima 3.
U holandskoj presudi navedeno je da kompanija takođe mora da smanji svoje emisije Obima 3, ali Šelov portparol kaže da ovi nalazi smatraju Šel odgovornijim za širi globalni problem.
Pol Benson, advokat briselske nevladine organizacije Klajent Ert, specijalizovane za sudske sporove u vezi sa životnom sredinom, kaže da je ovaj slučaj „želio da primijeni isti rezon iz presude protiv holandske vlade na korporativno tijelo.
To je bila velika novina i mislim da mnogo komentatora i ljudi u našim prilično zatvorenim pravničkim krugovima nije bilo sasvim sigurno na koji način će sud to tumačiti.“
„Bio sam oduševljen što je sud presudio da je klimatska politika kompanije praktično neodgovarajuća“, dodaje on, nazvavši presudu „prekretnicom“.
Ovaj slučaj je takođe prvi put da je nekoj kompaniji naloženo da se povinuje Pariskom klimatskom sporazumu:
„To pokazuje da Pariski sporazum ima zube – ne samo protiv vlada, već i protiv kompanija.“
To je, opet, utrlo put drugim tužbama kojima se korporacije žele natjerati da se povinuju ovom sporazumu.
Verhejen trenutno radi na tužbi protiv njemačkih proizvođača automobila BMV, Mercedes-Benc i Folksvagen, koja će ih, ako bude bila uspješna, natjerati da izbace motore sa sagorijevanjem do 2030, u skladu sa pariskim ciljevima.
„Kao što biste mogli da očekujete, akteri iz ove oblasti i advokati u našoj zajednici veoma su pažljivo proučavali presudu Šelu i poveli se za lokalnim rezonovanjem da bi ih primijenili u svojoj nadležnosti“, dodaje Benson.
„Tužba nam još nije uručena“, kaže portparol Dajmlera, koji pravi automobile Mercedes-Benca.
„Mi ne vidimo osnov za nalog za prestanak protivzakonitih radnji, zato što smo odavno objavili jasnu objavu našeg ‘menjanja trake’ što se tiče klimatske neutralnosti: kao proizvođači automobila, naša ambicija je da postanemo potpuno električni do kraja decenije, gdje god to tržišni uslovi budu dozvolili.“
Portparol BMV-a kaže: „BMV Grupa je čvrsto posvećena Pariskom klimatskom sporazumu i već predvodi automobilsku industriju u borbi protiv klimatskih promjena.“
Za to vrijeme, portparol Folksvagena kaže da je to prvi proizvođač automobila koji se obavezao na sve ciljeve postavljene u Pariskom klimatskom sporazumu.
Navodi i da je Folksvagen „odlučan da postane neto ugljenički neutralan najkasnije do 2050. godine“, sa ciljem da uloži 35 milijardi eura u električnu mobilnost prije 2025.
Benson i jedan od njegovih kolega, Sebastijan Bektel, ističu da slučajevi koji se vode trenutno osporavaju samo djelić uništavanja životne sredine koje se odigrava širom svijeta.
Mnogi aktivisti nemaju finansijske resurse da se suprotstave velikim korporacijama.
„Mnoge zemlje ne žele da iznose ove tvrdnje“, kaže Bektel.
„U Velikoj Britaniji, to je prevashodno pitanje troškova. U drugim zemljama, prosto je nemoguće otići na sud da bi se sproveli neki konkretni zakoni.“
U Njemačkoj, novopokrenuta nevladina organizacija Grin ligal impakt želi da se pozabavi ovim problemom nudeći specijalističku obuku mladim pravnicima i povezujući grupe građanskog društva s onima koji nude pravno zastupanje.
Generalna direktorka Henrike Liderman kaže da je kao mlada ekološka aktivistkinja „oduvek viđala da mladi ljudi imaju političke ideje“.
„A tu su, potom, i advokati, često stariji bijeli muškarci, koji nam govore da naše ideje nisu moguće zbog zakona“, kaže on. „I ja sam pomislila da želim da znam zbog sebe da li je to istina. I ako jeste, želim da znam kako to da promijenim.“
Lindeman kaže da je jedan od ciljeva organizacije da ohrabri grupe aktivista da nastupaju strateški u sudskim slučajevima koje slede, da bi bilo kakva presuda mogla da utre put budućim parnicama.
Ona navodi primjer velikog broja aktuelnih slučajeva koji osporavaju planirani autoput dug 850 kilometara u Njemačkoj, za koji tvrdi da nije bio proučen kroz prizmu klime.
„Mislim da bi se, ako sud presudi protiv dijela autoputa, ova rasprava promijenila“, kaže ona.
„Ne bi se radilo samo o dijelu autoputa, već bi u pitanju bio čitav plan. I onda bismo morali da promijenimo i čitavu raspravu o mobilnosti.“
Pitanje pristupa pravdi takođe postavlja pitanje da li bi na Globalnom jugu, koji je neproporcionalno pogođen klimatskim promjenama, u budućnosti mogli da podnose tužbe protiv korporacija ili vlada u bogatijim zemljama.
Grin ligal impakt već radi na pomaganju ljudima u drugim zemljama pogođenim aktivnošću njemačkih kompanija da traže pravdu, a nedavna britanska presuda navela je da zajednice mogu da tuže roditeljske kompanije tražeći odštetu za ekološku štetu koju se izazvale njihove podružnice.
Verhejen kaže da bi bilo teško pronaći sudove koji podržavaju slučajeve protiv stranih vlada, „ukoliko se u nekom trenutku neka veoma teško pogođena zemlja ne odluči za tužbu države protiv države, što je već duže vremena tema razgovora u akademskim i političkim krugovima, ali se još nije dogodilo.“
Ekolozi su optimisti nakon ovogodišnjih presuda. Ali imajući u vidu koliko sporo sudovi rade, da li misli da bi to moglo da bude premalo i prekasno?
„Očigledno ne mislim da je prekasno, inače ne bih radila to što radim“, odgovara Verhejen.
„Mislim da zapravo viđamo mnogo napretka.“
Benson se slaže s tim. „Mislim da su ljudi nekad skloni da o klimi razmišljaju fatalistički“, dodaje on.
„Ali sve što radimo sada da ublažimo štetu i prilagodimo se od ogromne je koristi.“
U pogledu toga kakve bismo potencijalno revolucionarne slučajeve mogli da imamo u budućnosti, Verhejen kaže da bi i finansijski sektor i „sve što ima veze sa korišćenjem zemlje i šuma“ mogle da budu oblasti u kojima očekuje više dešavanja.
„Ako bolje proučite presudu Šelu, u njoj stoji da ne sme da bude više ulaganja u fosilna goriva, i tačka“, objašnjava ona.
„Da sam finansijska institucija, obratila bih pažnju na to.“
Ali cjelokupno gledano, advokati koji rade u ovoj oblasti često ističu da parnice nisu srebrni metak za okončanje klimatske krize.
„To je samo jedna od poluga koja može da se upotrebi da se dođe do neophodnih promjena“, kaže Benson.
„Druge poluge su aktivizam, politika i, naravno, nauka. Ali parnice su nevjerovatno moćna alatka i mislim da smo se ove godine u to i lično uvjerili.“
