Rekli bismo da je doba inkvizicije daleko za nama. Ljude spaljuju samo kad umru, i to isključivo po njihovoj volji, a replike sprava za mučenje do smrti krase muzeje. Nirnberška djevica, judina kolijevka, zavareni bik, stolica ili točak sa šiljcima, kruške patnje za kažnjavanje homoseksualaca ili žena zbog namjernog pobačaja, tarantule, garote, steznici glave, nazivi su brižljivo osmišljenih naprava koje su žrtvi donosile dugu i nezamislivo bolnu smrt, a mučitelju dug i nezamislivo jak užitak.
Navodno je vrhunac brutalnosti dostignut u srednjem vijeku, mada mi se čini da dvadeseti vijek nema konkurenciju. Jeste čovjek stigao čak na Mjesec, i tamo ostavio svoj trag, ali taj će vijek biti upamćen najprije po tragovima koje je ostavio kod kuće, po krvi i pepelu, po najstrašnijim zvjerstvima. Da, nije u redu. Nepravedno je ljudska zlodjela nazivati zvjerskim. Kao što reče Dostojevski, uvredljivo je to za zvijer jer ona ,,nikada ne može biti tako svirepa kao čovjek, tako virtuozno, tako umjetnički svirepa“. Nek zvijeri ne zamjere, trenutno nemam bolju riječ.
Kroz istoriju se mijenjala samo tehnologija. Čovjek nikada nije prestao da ispisuje stranice Enciklopedije mučenja, neprestano testirajući ljudsku izdržljivost, smišljajući nove, suptilnije metode, ne odričući se starih i provjerenih. Tek ne prođe mnogo pa saznamo za jezive torture u izraelskim, turskim, ruskim ili meksičkim zatvorima, ili na nekoj plaži u Americi, pronađu leš u cementnim cipelama. Mislite ,,bar se brzo udavio“? Jeste, samo se cement stezao satima. Ako je bilo hladno možda i dvadeset sati.
Ni lov na vještice nikada nije prestao. Traje i danas, i uprkos tome što je više lovaca nego vještica, vještice se ne predaju. Na nivou metafore, mogli bismo nadugačko i naširoko i o vješticama i o metodama obračuna s njima.
Svoju dramu ,,Vještice iz Salema“ Artur Miler ne piše slučajno baš 1953. godine. Istiniti događaj iz sedamnaestog vijeka, kada je u Masačusetsu devetnaest žena i muškaraca obješeno zbog navodnog vještičarenja dok je na stotine zatvoreno, poslužio mu je kao kulisa za oštru kritiku američkog društva koje je smatrao zaostalim i konzervativnim. Jer, u vrijeme kada piše, samo dvjesta godina od obračuna s vješticama u Salemu, širom Amerike makartisti histerično proganjaju komuniste, ali i ne samo njih. Na meti su bili i homoseksualci. Ludilo je uzelo maha i nije prestajalo deset godina. Za to vrijeme, desetine hiljada ljudi ostalo je bez posla, stotine su završile u zatvoru.
U Holivudu su se pravile crne liste, a na njima su se pored onih koji su zaista bili ljevičari, našli i njihovi prijatelji, u znak podrške, ali i oni koji su na listu stigli jer su ih drugovi prokazali. Sto pedeset i jedan ,,crveni fašista“, kako su ih nazivali, a među njima scenaristi, producenti, glumci, reditelji, ostao je bez angažmana. I to je trajalo do 1960. godine kada je jedan scenarista sa te liste, inače dvostruki oskarovac, potpisao ugovor za film ,,Spartak“ koji je kasnije takođe nagrađen oskarima. Bio je to Dalton Trambo. O njemu je 2015. godine snimljen odličan film pod nazivom ,,Trambo“, a igra ga Brajan Kranston.
I Jugoslavija je u to vrijeme zbog zategnutih odnosa sa Sovjetskim Savezom zbijala svoje redove. Lovila je pristalice Staljina, informbirovce i slala ih na usamljena ostrva u Kvarnerskom zalivu. Muškarce na Goli otok, žene na Sveti Grgur. ,,Oj, Staljine, stara bako, ne vara se Tito lako... “ Neki su stradali odmah po dolasku, u toploj dobrodošlici kojom su stari dočekivali nove, trčeći kroz špalir, čuveni topli zec, udarani šakama, pesnicama, letvama, gumenim opancima... Nije u redu da ovdje ne spomenemo i ostale metode mučenja kojima je ,,banda“ prevaspitavana kako bi revidirala svoje stavove: japanska kragna, špansko plivanje, bojkot, presovanje... Prema zvaničnim podacima, tamo je kaznu izdržavalo preko petnaest hiljada muškaraca, i skoro hiljadu žena, neki od njih i po više puta. Preko četiri stotine nije izdržalo stravičnu torturu i težak fizički rad i sa tog ,,službenog puta“ nikada nijesu stigli kući. U odnosu na broj stanovnika u bivšim jugoslovenskim republikama, najviše kažnjenika bilo je iz Crne Gore.
Davno sam pročitala i, pošto mi se dopalo poput nekog manifesta, prepisala sam sljedeći citat: ,,Moderne vještice su kreativne, pametne žene, pretežno ljevičarski orijentisane koje su uveliko razočarane tradicionalnim, vjerskim sistemima. Moderne vještice njeguju načelo nenasilja kao i poštovanje sveukupnog života. Vjeruju da ni jedna ideologija i nikakva religiozna ideja ne smiju biti opravdanje u ime koga će se ubijati druga bića.“ Naravno da ima i muškaraca među njima, ali ću se držati ženskog roda jer sam tako u mogućnosti. Zapravo, želim da izrazim poštovanje prema nikad prebrojanim ženama žrtvama progona i mučenja do smrti koje, u svom izvornom obliku, nije prestalo ni danas. Negdje dolje južno, odmah ispod Burkine Faso, neposlušne žene-vještice završe u logoru.
E, sad zamislimo jedno kriminalno, tobože desničarski orijentisano društvo, i u njemu hrabre pojedince koji stvari nazivaju pravim imenom, koji se ne libe da uzbune, da upere prst u bitange ili da slobodno izraze svoje mišljenje o bilo čemu. Pa naravno da će ih napadati sa svih strana i svim sredstvima. U skupštini, u medijima, posebno na društvenim mrežama koje često gore jače od bilo koje lomače... Lijepiće im etikete izdajnika i državnih neprijatelja, označiće ih kao mrzitelje svog naroda, želeće im dugu i bolnu smrt.
U stvari nije potrebno da zamišljamo. Ili se dešava, ili se već desilo.
Na tviteru u plamenu strasti patriota gorjeće svaki izdajnik koji podržava film druge države, a ne svoje – gorjela je jedna Milena. Novinarima će pucati u glavu ako ne budu o njima pisali lijepo – pucali su u jednog Slavka. Novinarima koji o njima budu pisali ružno zapaliće kuću – zapalili su je jednom Milanu. U zatvor će svi koji ukažu na zloupotrebe i korupciju – uhapšen je jedan Aleksandar. Pritvoriće pjesnike zbog pjesama u kojima će bagru nazvati bagrom – pritvorili su jednu Jovanu. Oni pak, koji mogu da izađu na duel s glavnim, i da ga pobijede, poći će na trčanje i nikada se neće vratiti – e, to se desilo jednom Ivanu.
Cvako vrijeme ima svoje vještice. I svoje lovce. I svoje lomače.
