„Puko preživljavanje i nesvjesna borba za goli život. Svaki dan vam je isti. Fokus je na tri stvari: bol, novac i droga“, riječi su kojima Marija Zogović, nekadašnja zavisnica od psihoaktivnih supstanci, opisuje svoj nekadašnji život u kandžama zavisnosti.
Marija je punih 15 godina bila je u mraku zavisnosti od psihoaktivnih supstanci, a sve je, kako kaže, počelo u periodu adolescencije. Poslijeratno doba, razvod roditelja, smrt majke i niz drugih životnih okolnosti uticali su na to da joj se narkotici učine kao „dobro rješenje“ u teškim trenucima. Nakon što je dotakla sopstveno dno, njena koljena su se, kako kaže, “dovoljno savila da može da se odbaci i ispliva iz tog haosa”.
Zogović je danas, nakon duge borbe, uspješna i snažna žena koja angažmanom u Kancelariji za prevenciju bolesti zavisnosti Glavnog grada, pruža pomoć i podršku onima koji vode slične životne borbe. Budući da je novembar i u međunarodnim okvirima mjesec posvećen borbi protiv bolesti zavisnosti, Portal Analitika donosi vam njenu životnu priču.
Zabluda koja vodi u začarani krug
“Moja adolescencija vezuje se za poslijeratno vrijeme kad su ljudi, pored ostalog, izgubili vjeru u važne komponente za kvalitetan razvoj mladih - obrazovni, kulturni i sportski sistem. U tom periodu pojavila se marihuana ispred zgrade u kojoj sam živjela. Drugari koji su je već konzumirali smijali su se do besvijesti. Pomislila sam – ovo je super stvar, želim i ja tako da se smijem. Davala nam je osjećaj superiornosti i moći, osjećaj sreće. Međutim, sve je to bilo lažno, a jedna velika zabluda odvela nas je u začarani krug psihoaktivnih supstanci, u pakao iz kojeg u najboljem slučaju nećemo izaći narednih 10-15 godina”, prisjeća se Marija.
Za Portal Analitika, ona ukazuje na to da je bolest zavisnosti zapravo bolest emocija koja se manifestuje kroz neumijeće prepoznavanja, pokazivanja i iskazivanja emocija na adekvatan način.
U tom smislu, kako dodaje, krucijalan faktor je odsustvo osjećaja pripadanja u produženom trajanju, koji može biti nametnut od strane porodice ili okoline, a može biti dat po rođenju.
Njoj je, kako ističe, dat po rođenju.
“Jednostavno, bila sam drugačija od drugih. Količina energije koju sam posjedovala pravila je jednu od razlika. Bilo mi je dosadno da pravim lutkicama frizure i češljam ih. Trebalo mi je trčanje, trebala mi je aktivna igra. Tijelom, duhom i dušom pripadala sam djevojčicama, a po energiji i nestašlucima dječacima. U tom međuprostoru rastao ogroman osjećaj nepripadanja”, kaže Zogović.
Kad se tako plodnom tlu za razvoj bolesti zavisnosti doda urušavanje porodice kao jedinog mjesta gdje osjećaj pripadanja nije izostajao, a koje se ogledalo kroz razvod roditelja, a ubrzo i smrt majke, onda je, navodi naša sagovornica, aktivna faza bila neminovnost.
Njena aktivna faza trajala je punih 15 godina.
Da ima problem shvatila je nakon nekoliko godina koliko i traje faza fascinacije PAS.
“No, bolest zavisnosti je toliko jaka da vas uvjeri kako nije sve tako crno, sve dok vas ne ostavi bez ičega. Sve dok vas ne uvuče u debeli minus, kako u duhovnom i mentalnom smislu, tako i u zdravstvenom i materijalnom”, ističe Marija.
Što se tiče same riječi zavisnik, kako napominje, njeno istinsko značenje shvatila je tek tokom tretmana na Kakarickoj gori.
“Provukla sam ga kroz sebe, identifikovala se sa njim i kad sam sve to lijepo prihvatila, koliko god bilo teško, onda mi je život polako postajao lakši i ispunjeniji. Naučila sam se strpljenju i uživanju u sitnicama, što u sprezi sa zavisnikovom spremnošću na akciju, pogotovo kad je rad na sebi u pitanju, ne može a da na koncu ne da izvrsne rezultate”, smatra Zogović.
Na sopstvenom dnu
Opisujući svakodnevicu tokom aktivne faze drogiranja, Marija ističe da je bila – paklena.
“Razmišljate kako da nađete novac za novu dozu i osjećate jak psihološki pritisak, jer uskoro će početi sve da vas nepodnošljivo boli. I tako sve ukrug – bol, trka za novcem i trka za drogom. Bukvalno, drogirate se da biste živjeli, a živite da biste se drogirali. Izgubite svaki smisao, jer svi vaši planovi, odluke, želje, ciljevi i odnosi već odavno nijesu održivi”, ističe Zogović.
U mraku narkotika, bola i besmisla, bilo je potrebno da, kako kaže, doživi stanje potpunog očaja, kako bi počeo proces izlječenja od zavisnosti.
“Bilo je potrebno da postanem svjesna da je kraj blizu – kraj života ili kraj drogiranja, i da mi bude potpuno svejedno koji će kraj da se desi, samo neka se desi. To je stanje kad sam dotakla sopstveno dno, ali i stanje u kom su se moja koljena dovoljno savila da mogu da se odbacim i isplivam iz tog haosa”, ističe Marija.
"Marija, tvoj život je čisti promašaj"
Naša sagovornica kaže da je jedva čekala da se otvori Blok za tretman žena zavisnica na Kakarickoj gori. Ušla je kao prva pacijentkinja i istog momenta, kako kaže, osjetila olakšanje. Dodaje i da nije nimalo lako provesti tamo godinu i nanovo sa stručnim licima proživljavati život koji ju je doveo na takvo mjesto.
“Pogotovo što sam u tom trenutku bila svjesna kakve sam intelektualne i fizičke sposobnosti posjedovala kao djevojčica, koje apsolutno nijesam iskoristila. Roditelji su u mene utkali prave životne vrijednosti – dostojanstvo, ponos, ljudskost.., a kad sam došla na Kakaricku goru od svega toga ostala mi je samo griža savjesti i trebalo je naučiti kako je dalje nositi kroz život, a ne pokleknuti”, iskrena je Marija.
Trenuci u procesu rehabilitacije, kako ističe, bili su i teški i lijepi.
“Teški dok se suočavam, a lijepi kad se izborim sa njima i naučim da ih nosim kao trofej, a ne žig. Nije lako osvrnuti se iza sebe i reći – Marija, tvoj život je čisti promašaj, a pritom povjerovati da od tog promašaja može da se napravi zgoditak”, kaže Zogović.
Za sve to trebalo je, dodaje Marija, dosta rada na sebi, suočavanja sa sopstvenim manama, slabostima, sa grižom savjesti… Uz to, neophodna je disciplina i akcija da bi se život promijenio iz korijena.
“Jedino tako život postaje zgoditak”, poručuje u razgovoru za Portal Analitika.
Bez podrške društva nema rehabilitacije
Marija ukazuje i da bez adekvatne podrške porodice, prijatelja, stručnih lica i uopšte društva nema uspješne rehabilitacije i resocijalizacije zavisnika koji se oporavlja.
“Recimo, moj otac, koji je sve te godine proživljavao sa mnom nije me nikad odbacio ili osudio. Nikad mi nije prebacivao zbog prošlosti. Bitno mu je bilo da sam danas dobro. Takav stav i ophođenje veoma su mi značili i umnogome mi olakšali oporavak”, priznaje Zogović.
Po završetku tretmana vratila se na Ekonomski fakultet - da završi ono što ranije nije. I tamo je, kako ističe, naišla na svesrdnu podršku uvijek dobronamjernog i zaštitnički nastrojenog profesora Veselina Pavićevića.
“Podrške uvijek ima. Naše je da je pronađemo i da budemo dovoljno hrabri da je prihvatimo. O podršci stručnih lica sa Kakaricke gore suvišno je govoriti. Ona nikad ne izostaje ako je želimo”, ističe Zogović.
Na pitanje kako se društvo generalno odnosilo prema njoj nakon izlječenja, Marija daje jasnu poruku – “Moja prošlost je moj život”.
“Bitni su mi ljudi od kojih imam podršku. Bitno mi je kako se ja osjećam i šta radim po pitanju svog razvoja i napretka, po pitanju napretka ovog društva”, naglašava Zogović.
Na vama je da potražite pomoć
Marija je sada angažovana u Kancelariji za prevenciju bolesti zavisnosti Glavnog grada. Uvijek se, kako dodaje, vodi mišlju i čvrsto vjeruje da njeno iskustvo može nekoga spriječiti da bar iz neznanja ne poklekne pred supstancama, te nesebično i veoma otvoreno govori o zabludama i posljedicama takvog načina života.
“Želim i da iskažem zahvalnost gradonačelniku dr Ivanu Vukoviću koji je procijenio i vjerovao da mogu biti dobar primjer našim mladim sugrađanima, te me angažovao u Kancelariji. Moja poruka mladima bi glasila – ako niste spremni na to da vam niko ne vjeruje, da niko ne može da se osloni na vas, da nemate prijatelja, da vas porodica odbaci, da radite stvari koje ne biste uradili ni u najstrašnijim snovima, da lažete, kradete i manipulišete, da se osjećate kao šugavi psi, da vrijeme provodite po raznim klinikama za odvikavanje, da završite na psihijatriji ili zatvoru – onda vam je lako reći NE psihoaktivnim supstancama”, poručuje Marija.
Što se tiče osoba koje se bore sa zavisnošću, naša sagovornica bi im, kako dodaje, rekla da postoje ljudi koji su prošli isto što i oni, a koji danas žive i uživaju u životu.
“Postoje ljudi koji vas neće osuditi i koji će vam pružiti podršku. Na vama je da potražite pomoć”, poručuje Zogović.
