Čovjek dužne kulture sjećanja, imena i djela. Svojom bojom glasa i novinarskim profesionalizmom, za one koji su imali priliku da ga slušaju na talasima Radio Titograda - Radio Crne Gore, ne bijaše ni najmanje sumnje u njegovu riječ. Jednostavno, Zoran čovjek riječi i čovjek od riječi, ulivaše povjerenje i poštovanje u ono što zboraše.
Kakav je samo niz Zoranovih dopisa, vijesti, izvještaja iz grada Nikšića ostao da svjedoči o njemu, gradu i vremenu. Hoće li arhivska građa, možda vratiti dio zvučnog sjećanja na Zoranov glas i njegovu životnu i novinarsku po-etiku?
Zoran Kopitović (1961-1996) crnogorski pisac, novinar, esejista, slobodomisleći čovjeki stvaralac, građanin, kosmopolita, vizionar i slobodar, u duši i srcu, izuzetno originalna i osebujna ličnost koja nije nekritički povlađivala nikom i ničemu. Pamti vrijeme i njegovi savremenici svekoliko civilizacijsko posrnuće ratnih devedesetih prošlog vijeka, kojemu se Zoran odupirao svojom građanskom, ljudskom i etičkom kulturom. I sve to iskreno, hrabro i časno.
Tragična smrt je mnogo prije vremena, tragično srušila ljudsku, književnu i intelektualnu tvrđavu, Zorana Kopitovića
Ne očekujući ništa za takav stav i ne tražeći ništa... osim svoje slobodne, suverene i nezavisne Crne Gore, osim svoje slobode kao znaka kosmičkog mu rođenja. Kao takav, ostaje prepoznatim simbolom onih sinova Crne Gore koji nju gledahu jedino i samo, svojom Majkom!
Za kratak Zoranov vijek osta pamćenja, dugo mu djelo, ako nam je kao društvu do sjećanja i čuvanja uspomene na živopis ljudskog i stvaralačkog uma vrijedne i trajne pažnje. I tako, ostaju u nasljeđe: prvi Zoranov roman ,,Šizofrenija melanholičnog boga“, izdavač, Univerzitetska riječ, 1985, zatim, drugi roman ,,Amerikanac u Parizu“, u izdanju ,,Doclee“, časopisa za književnost i kulturu, 1994, po čijim motivima je napisao tekst za predstavu "Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori“, koja je u izvođenju pozorišta ,,Dodest“(Podgorica) zavrijedila, pažnju, popularnost i upečatljive kritičke refleksije.
Na festivalima u Crnoj Gori i regionu, predstava je dočekivana sa pozitivnim emocijama od strane brojne publike, kojoj se ovaj rukopis i njemu prateće mentalitetske skicen kao neka vrsta borhesovskog ogledala, izuzetno povoljnim dojmiše. Sjećanje i kritike ostaju. S razlogom, imajući u vidu autentičnost, inventivnost, sceničnost djela i originalnost rukopisa Zorana Kopitovića, istinskog predstavnika postmodernizma na crnogorskoj književnoj sceni.
U paradigmatičnosti umjetničkog narativa i univerzalne tipologije u lokalnim mitovima, Zoran je sjajno dekonstruisao socijalno mentalitetske neravnine ne skrivajući nijedan zarez, pizmu, sujetu, kolektivnog duha mitomanije i megalomanije. Sve to u stilu sofisticirane ironije, i više od toga, bijaše na Zoranovom intelektualnom radaru i u njegovoj književnoj laboratoriji čije sprave, mjere i mjerice izdržaše probu svekolikog vremena i njegove doraslosti istom.
To što je nažalost, kratko boravio na ovom svijetu nije ga omelo da ostavi dubok, originalan i vrijedan stvaralački i ljudski trag. Zoran je svoju neobičnu stvaralačku imaginaciju doslovce i živio. Ostaje njegovo djelo da živi i govori o njemu. Djelo koje nas s razlogom opominje da sjećanje na čovjeka ne smije umrijeti, ako je, prije vremena, tragično, čovjek napustio ovaj svijet.
Neobični, svježi, jezički reski humor Zorana Kopitovića duboko je utemeljen u mentalnoj strukturi Crnogoraca, odakle crpe svu parodijsku, prevratničku, na izvjestan način i renesansnu snagu i svježinu. Bogatu istoriju crnogorskog naroda, njegove pobjede i poraze, zablude i ideale, žrtvovanja za druge i podcjenjivanje vrijednosti vlastitog opstanka, kao sva naknadna njegova otrježnjenja i samoograničenja, istoricizam i mitomaniju, oholost i megalomaniju, nacionalnu suicidnost i ratnički sadomazohizam-sve je to u prihvatljivim metaforama dao ovaj daroviti autor, napisaće o djelu Zorana Kopitovića, akademik i ugledni crnogorski književnik i pozorišni kritičar Sreten Perović.
Zoran je sjajno dekonstruisao socijalno mentalitetske neravnine ne skrivajući nijedan zarez, pizmu, sujetu, kolektivnog duha mitomanije i megalomanije
Pjesma Danila Kiša ,,Na vest o smrti gospođe M.T.“(posvećena smrti Mire Trailović) počinje riječima: ,,Kakav dobro obavljen posao, Smrti, kakav uspeh, srušiti takvu tvrđavu!“
Tragična smrt je mnogo prije vremena, tragično srušila ljudsku, književnu i intelektualnu tvrđavu, Zorana Kopitovića. Smrt je tako srušila nova, očekivana Zoranova djela, srušila je jednu poetiku koja bi danas zborila upečatljivom i trajnom snagom djela crnogorske književne baštine. Sve se tako i podesilo i zadesilo, da nekim velom samozatajnosti, autentične mistike, Zoran za života, i ne s namjerom, izgradi posve specifičan mit o sebi.
Njegovo mitovanje je harizmatika poetika, ljudska i stvaralačka, koja je odavala utisak da je dva puta starija nego što inače jeste. Bilo kako i bilo s koje strane zaključivali, propitivali ili tražili odgovor, doći ćemo do jednačine koja zbori da je Zoran svom kratkom parčetu vremena, ličnog i društvenog, dao šarm i harizmu, mistiku i poetiku, dao specifiku autentiku iz koje će se u realno očekivanim tumačenjima, otkrivati snažni i bogati slojevi stvaralaštva koje se zbira u kolektivnom nasljeđu crnogorske književne riječi.
