Mislila sam da će ovo biti sasvim običan dan. Nalik onima koji prate redovan život feminističke iskušenice i nastojateljice Bogougodnica. Prenuvši se od sna, prvo što uradim jeste da skrckam tri oraha koje držim na natkasni, pored čaše za moju zubnu protezu.
Odmah ustanem, i sabravši um, kleknem tako da svojim seksipilnim koljenima stanem na ljuske od oraha. Krsteći se i sa strahom Božijim krenem sa molitvom. Inače kad sam u molitvi to su moji najradosniji i najljepši trenuci. Ljepši sigurno od osjećaja koji prate seksualni odnos ali samo onaj koji spaja muža i ženu zbog rađanja djece.
Dok sam blagodarila Bogu što sam ustala od sna, zazvonio je telefon. Nisam se dala omesti jer je za mene molitva, pobožnu i jadnu, “putovođa” mog uma, mog srca, moje volje i mog tijela. Taj ko je zvao bio je baš uporan. Pozvao me je čak, nevjerovatnih, tri stotine puta. Moj izoštreni osjećaj odmah mi je rekao da taj ko zove je muškarac. Samo muškarci mogu zvati toliko puta kad se osjete bespomoćno i kad su u stanju teške uznemirenosti.
Skinula sam sa sebe pidžamu, umila svoje tijelo i lice, previla koljena i obukla svjetovnu odjeću, koji inače nosim, subotom, po kući.
Skuvala sam kafu i sjela da pročitam materijal za večerašnju FER školu (Feminizam i religija) koju organizuju fondacije iz Sarajeva i Omiša a čija sam polaznica sa još nekoliko odvažnih žena i muškaraca.
Tada je opet zazvonio telefon. Javila sam se. Prijatan muški glas je rekao “Dobar dan, Majo jeste li to Vi”.
Uzvratila sam sa “Bog ti pomogao, mladiću” i dodala da sam Božijom voljom i milošću upravo ja, znači Maja, na telefonu.
Kazao je da se zove Blažo Rađenović i izvinio što je unezvijeren.
“Znam, Majo, da Vam je čudno što vas reći ćete, bivši Crnogorac i bivši veliki liberal zove za pomoć ali stvarno samo vi možete pomoći.
Kazao je da je bio prinuđen da se pridruži kleronacionalistima i da se njegova prošlost može svesti na repliku iz Balkanskog šijuna koja (donekle) glasi "Bio sam mlad, prirodno je oću da jedem, oću da ..... a to košta sestro.......”
Kad sam to čula osjetila sam da mu je teško. Da ga je stislo sa svih strana. Odlučila sam da ga ne prekidam jer sam postala svjesna da je u toku Blažova sveta tajna pokajanja. Slušajući Rađenovića bila sam srećna što se on, iako je duhovno i politički klonuo (pridružio se Uri a ona nacionalistima), stara o svojoj duši.
Kazao je da Građanski pokret Ura loše stoji kako u Budvi tako i ostalim opštinama Boke kotorske i da su on i lider mu (Abazović) procijenili da jedna jaka doza populizma može bitno popraviti stanje na terenu. Odlučili su da prekinu postojeći režim prelaska s jedne na drugu stranu obale. Javno su obećali da će se iz Tivta do Herceg Novog, i obratno, moći ići catarom besplatno. Kad su to obećali nisu razmišljali da i to košta i da treba imati prevozna sredstva za takvu ekskurziju i za takvo lilanje.
Kazao je i da ga je pozvao Željko Komnenović, predsjednik tivatske opštine. Tvrdi da je Komnenović plakao i pitao “Blažo, brate, šta sam, sem dobro, učinio tebi i bratu Abazu da nam ovo učinite od Tivta”.
Nakon toga ga je, kaže Rađenović, pozvao i Milo Božović, predsjednik budvanske opštine. Zaključila sam da ga je taj poziv i simbolički uznemirio. Božović mu je navodno rekao “Blažo, da si meni ovo i Budvi učinio - visio bi mi na Mediteran bilbordu”.
Blažo je bio emotivan. Šta sve nije pokušao. Nije mogao da se smiri. Plakao je, molio je, da mu pomognem. Kazao je da je razgovarao sa velikodostojnicima u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i da su oni, ovog puta, spremni da se odreknu “muških svetinja”.
U jednom trenutku sam prekinula njegovo jecanje i rekla mu “Blažo, slatki mladiću, zatekli ste me ali vidim da je stvar ozbiljna. Želim pomoći posebno zato što strahujem da ne dignete ruku na sebe i svoj život. Na to niko ne može okrenuti glavu. Shvatila sam da besplatni trajekt nema samo vjerski i politički značaj, već je od punog smisla za život ovdje, prije našeg preseljenja kod Gospoda”.
Blažo je na to rekao “Sestro, sve si razumjela”.
Obećala sam mu da ću sastaviti ličnu poruku kojom ću pozvati Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori gospodina Joanikija da zajedno sa mnom, kroz udruženu molitvu, riješimo pitanje prevoza na način da se sa Lepetana do Kamenara i nazad ide besplatno.
Moja poruka gospodinu Joanikiju:
Na Lepetane u opštini Tivat situacija postaje napeta i dramatična. Brojni su oni koji pate u svojim vozilima. Reakcija svih je nužna. Posebno nas koji se posvećeno bavimo vjerom i držimo do posebnih veza sa Gospodom. Zajedničkom molitvom možemo razdvojiti more i pravolinijski odrediti maršutu dovoljne širine kojom će građani sa svojim vozilima moći u oba pravca ići besplatno bez naplate putarine.
Nastojateljica Bogougodnica Maja, gospođa
Blažo (Rađenović) je bio presrećan. Kazao je da ne brinem i da me Joanikije ovog oputa neće odbiti. Postala sam svjesna da i Blažo zna da je Joanikije marta 2021. okrenuo glavu od bluda prvaka pravoslavne omladine u Nikšiću na koje sam s pravom ukazala.
Dok se gospodin Joanikije i ja molimo i čekamo Čudo, dogovorila sam da se Blažo udara bičem po leđima a Željko Komnenović i Zdravko Krivokapić da poju u svojim domovima.
Ako me nema znate gdje sam. U Lepetane sa vjernim narodom i vozačima. Da pomognem Blažu Rađenoviću u odbrani trenutno najvažnije svetinje - besplatne catare.
