Crnoj Gori nedostaje „tržište“ umjetnosti. Ono je veoma važno za postojanje žive kulturne scene, ono dijelom definiše kulturne vrijednosti i zavaljujući njemu se kulturna ponuda raslojava. Ti slojevi idu od šunda i kiča, ka popularnoj kulturi tj. nekoj od mnogobrojnih formi kulturnog mejnstrima, pa do avangardnih izraza. Ove potonje (po svojoj prirodi) podržava i prati minimalan postotak „korisnika“ kulture. Po principu piramide, brojčani odnosi populacije „korisnika“ kulture idu u korist šunda, a postaju zabrinjavajuće mali u domenu avangarde. Ako je to karakteristika svih kulturnih tržišta, onda zamislimo tu piramidu primjenjenu na populacijske brojke jedne male države kao što je Crna Gora. Poređenje sa milionskim „tržištima“ kulture nekih evropskih zemalja, ili čak i regiona, jednostavno je neodrživo.
Ne želim da uđem u polemiku o „mercifikaciji“ kulturnog proizvoda, o tome da novac (tržište) nema pravo da definiše kulturne vrijednosti, u ideološke razmirice koje se odnose na crnogorsku urođenu genijalnost koja - pobogu - ne nailazi na razumijevanje države, medija i lokalnih finansijskih veičina. Uvažavajući svu tu argumentaciju, iznio bih nekoliko tvrdnji koje se odnose na koncept komunikacije umjetnosti sa svojom publikom.
Prvo. Kvantitet stvara kvalitet. Veliki broj umjetnika zahtijeva veliko tržište, razuđenu i kompleksnu kulturni scenu ili auditorijum koji unosi energiju u umjetnički iskaz u nekoj državi ili regionu.
Drugo. Umjetnost i novac su uvijek imali neku vrstu dijalektike ljubavi i mržnje. U toj borbi je bogatstvo žudilo za prestižom koji samo umjetnost može da pruži, a umjetnici (najčešće teško) preživaljavali zahvaljujući toj žudnji. Ustupci „mejnstrim kulturi“ ili čak šundu (kao brojnijem i bogatijem tržištu) su karakterisali neke od najčuvenijih imena istorije umjetnosti. To je ono što razlikuje čuvenog Endija Vorhola od savremenika Poloka, velikog Federika Felinija od Pjerpaola Pazolinija, itd.
Treće. Tržište umjetnosti je neraskidivo vezano sa fenomenom kulturne kritike. Tamo gdje ne postoji odgovornost prema tržistu (investicijama koju čine privatni pravni i fizički subjekti) posao kritičara postaje jedna intelektualno ideološka igra u kojoj nije lijepo nekoga kuditi. Osim ako, ne daj Bože, pripada nekoj drugoj političkoj ili ideološkoj opciji. A i tada ga ne moramo kuditi, bolje ga je ignorisati. U međuvremenu, kritičar ima ličnu satisfakciju da se bavi jednom intelektualno prestižnom aktivnošću. I to je tako bilo u vrijeme komunizma kada tržište nije smjelo da dominira. To je ostalo i sada u vrijeme neokapitalizma, jer tržište u kulturnom domenu nikada nije stvarno profunkconisalo.
Peto. Uloga državnih promotera kulture je, po svojoj prirodi, ograničena i nedovoljna. Mecenat Medičija, Kiđija, Sforci i drugih čuvenih finansijera umjetnosti je postojao u vrijeme kad je vlast bila elitistička i identifikovana sa vlastodršcem. Kapitalistički pojam demokratije predstavlja iskorak iz tih granica. Umjesto vladavine ekstremno obrazovanih, ekstremno bogatih, „bogomdanih“ porodica, pretendenti na poziciju vlasti se u naše vrijeme bore da se dopadnu „prosječnom građaninu“. Po svojoj prirodi, to je valdavina mediokriteta. Neka mi se ne pripisuje nostalgičan odnos prema feudalizmu, čija surovost i nepravednosti mi ni malo ne imponuju, ali ne zaboravimo da je prosječan glasač u Crnoj Gori satima zakovan za „Farmu“, najčešće čita „Skandal“ ili „Gloriju“ i na radiju sluša DRS ili Radio D, itd. Koga oni biraju? Koja vrsta investiranja i u kakvu vrstu kulture izborno i politički pogoduje ovoj ili nekoj budućoj vlasti? Na kakvoj vrsti umjetničkog projekta je moguće u Crnoj Gori steći izborne poene? Kolika je ta ciljna grupa koja će cijeniti ulaganje u slikarske kolonije, u festivale performansa, u avangardne umjetničke izraze? To nije samo crnogorski problem ili fenomen. S njim se susreću umjetnički krugovi i u SAD, Australiji ili Kanadi. Sa jednom velikom razlikom. Nedovoljnu ili neadekvatnu ulogu državnog protežiranja kulture kompenzuje - pogodite ko? Tržište.
