Prošla godina bila je izuzetno značajna za mladog podgoričkog stvaraoca Stefana Boškovića. Diplomac prve generacije dramaturškog odsjeka na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, predstavio se kao dramski pisac u scenskom triptihu „19. decembar – dan poslije“ Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK) slikom „U ljubavnom trouglu“. No, ne treba sumnjati da će široj publici u Crnoj Gori postati mnogo bliži debitantskim romanom „Šamaranje“, kojim je zavrijedio drugu nagradu na Konkursu Pobjede za najbolji crnogorski neobjavljeni roman.
U kratkom osvrtu na to djelo, već proslavljeni pisac mlađe generacije Ognjen Spahić je napisao:
„Šamaranje“ je roman koji bez suza podnosi svoj naslov. Debitantski tekst Stefana Boškovića predstavlja kao formiranog pisca. Pred čitaocima je stvarnost o kojoj želite da znate sve, ali niste smjeli da pitate. Pornografski elementi nasuprot klasično formiranih likova oca i sina, surova zbilja nasuprot fantastičnih epizoda, pasusi bliski teorijskoj analizi nasuprot govoru ulice... Neočekivano postojan i zanimljiv balans
U susret prvom izdanju ovog djela, koje će se zvanično pojaviti naredne sedmice, razgovarali smo sa Boškovićem o njegovom dosadašnjem radu i planovima.
ANALITIKA: Između Vašeg prvog pozorišnog komada „U ljubavnom trouglu“ i prvog romana „Šamaranje“ prošle su godine, ali ljubavne teme su, nekako, ostale. Da li je ljubav vječita, neiscrpna tema umjetnika?
BOŠKOVIĆ: „Ljubavni trougao“ je dramska etida koja obrađuje druge teme. To se desilo na prvoj godini studija i taj komad treba zavezati za taj period. „Šamaranje“ se bavi najplastičnijom pornografijom, odnosno jednim specifičnim prostorom u kojem su se zatekli ljudi u tridesetim godinama. Nismo ni poptuno lišeni te količine informacija o pornografiji, kao što je slučaj s generacijama naših roditelja, a nismo ni odrasli s mobilnim telefonima u rukama koji su prepunjeni pornografskim klipovima, kao mladi naraštaji koji će nas naslijediti, već smo zbunjeni. Upućeni, a opet nedovoljno.
Ljubav jeste vječita, neiscrpna tema, jer je negdje pokretač svega, ali kao jednu čistu, izolovanu temu, prije bih je vezao za neke druge epohe i pravce. Danas je ta velika tema seks, i već pomalo zamara svjetsku književnost. Naravno, ne u Crnoj Gori. Još uvijek nismo apsolvirali sve poglavice i sve skalpove.
ANALITIKA: Što nosi današnja književna scena u Crnoj Gori i da li se na njoj dobar pisac može pokazati? Da li konkurs Pobjede doprinosi afirmaciji novih pisaca?
BOŠKOVIĆ: Književna scena, pozorišna scena, filmska scena, umjetnička scena u Crnoj Gori... mala smo publika, malo tržište, malo iskrene kritike, a mnogo stvaralaca. Ovdje možeš da budeš dobar, možeš i loš; nikada nećeš imati jasnu i realnu predstavu o sebi i svom djelu. Postoji određeni broj veoma talentovanih umjetnika, koji uglavnom priznanja dobijaju vani. Izvan je svjetlost. Ne samo u ovoj sredini, nego u bilo kojoj.
Konkurs Pobjede je odlična inicijativa, ne samo u smislu afirmacije, ali o ovome ne mogu govoriti, a da odgovor ne bude mnogo opširniji. Ono što me iznenađuje jeste ignorisanje jednog velikog konkursa kakav je konkurs za najbolji neobjavljeni roman od strane drugih dnevnih listova. I tako taj tihi rat cirkuliše, neprestano. Jedan list objavljuje, ostali ignorišu, drugi list objavljuje ostali ignorišu... nema profesionalizma, samo gomila iskompleksiranih malograđana. Sa Pobjedom, odnosno sa ljudima iz Pobjede, prije svega sa urednikom za kulturu, imao sam pošten i više nego korektan odnos i dogovor o budućnosti ovog romana.
ANALITIKA: Da li Vaše okruženje (Podgorica, Crna Gora) nudi dovoljno tema za literarna djela ili je po njih potrebno otići dalje, barem kroz virtuelnu stvarnost?
BOŠKOVIĆ: Svako okruženje nudi bezbroj tema, svaka situacija, svaki odnos, izgovorena riječ… Da li ćete izabrati virtuelnu ili neku drugu stvarnost, iskakati iz jedne u drugu… mene to ne opterećuje, niti razmišljamo o tome. Smatram da je razvijena mašta jedino što je neophodno za stvaranje dobrog literarnog ilI, uopšte, umjetničkog djela, bez obzira u kojoj sredini se nalazili.
ANALITIKA: Sada ste već poznati po pozorišnim i proznim tekstovima, a kada ćemo vidjeti film po Vašem scenariju - razlog zbog koga ste se opredijelili za dramaturgiju?
BOŠKOVIĆ: Filmom, odnosno filmskim scenarijem se bavim učestalije nego dramskim tekstom. Prozu ne bih ovdje uplitao... Napisao sam nekoliko scenarija za kratke studentske filmove, jedan dokumentarac, dva dugometražna scenarija koji su u predprodukciji. Snimljena je pilot-epizoda serije „Dojč kafe“ oko koje se vrše pregovori… Ali, s najvećim nestrpljenjem čekam proljeće, kada će početi snimanje filma „Umir krvi“ u produkciji kuće OR, koji režira naš mladi reditelj Senad Šahmanović.
Pisanjem scenarija bavim se svakodnevno, na ovaj ili onaj način. Ispostavilo se, još na početku studija, da mi je filmska dramaturgija veoma bliska, i za mene - pisanje slika je nevjerovatno zanimljiv i prilično lak proces, za razliku od proze ili dramskog teksta. Kada razmišljam o nekoj ideji, najčešće je vizualizujem, ostali djelovi čekaju u redu.
Kao „poseban dodatak“ ovom intervjuu, donosimo vam odlomak iz romana „Šamaranje“ Stefana Boškovića.Podgoricu su počinjali da zahvataju vreli dani, ali sam ipak odlučio da pješačim do grada. Već nakon prvih stotinak metara, tijelo mi je bilo obliveno znojem. Prolazio sam pored starih titogradskih zgrada, godinama uništavanih siromaštvom srednje klase i iskrenom glupošću mladih generacija koji su po talozima stvrdnute prašine i gliba nalijepljenih na nekadašnjim sjajnim bijelim zidovima višespratnica crtali svoje najbolje i najbeznačajnije crteže u vidu grafita, poruka, potpisa, lišenih bilo kakvog koncepta i estetike. U parkovima više nisu sjedjeli stari ljudi držeći za ruku ili u naručju svoju prvu, drugu ili treću unučad. Sada su male zelene površine bile naseljene odraslim ciganima i adolescentima koji su besramno d***li k***eve gledajući prolaznice svih uzrasta kako gacaju po ulijepljenim trotoarima, dok su s druge strane samo narastale kolone istetoviranih, polunagih kretena što se smjenjuju na spravama improvizovanih teretana zvanih „šumice“. Iako smo stigli do samog dna društvene dekadencije, nije izronila ni najmanja nada da ćemo u jednom trenutku promijeniti pravac, samo je postojala velika vjerovatnoća još učestalijeg okota mišićavih bilmeza i crnih manijaka koji će svojom gustom spermom potopiti ovaj usnuli grad.
K.J.
