Hanif Kurejši već je u prošlim romanima opisao svoje 'blještave' prve godine velikog uspjeha, zatim faze drogiranja, raspad porodice i propast braka.
Nakon objavljivanja romana „Buda iz predgrađa“, zaslužnog za njegovu svjetsku slavu, njegova sestra Jasmin optužila ga je da je prodao svoju porodicu portretiranjem roditelja i djedova i baka.
„Naš otac je smatrao je da ga je Hanif lišio dostojanstva“, kazala je ona i napomenula da nijesu razgovarali dugo nakon objave romana.
U intervjuu pisac objašnjava kako je njegova asimilacija u svijet pisaca bila konfuzna i bolna.
„Rođen sam u Brumliju i odrastao sam u predgrađu. U 14. godini bio sam Pakistanac koji sluša Džimija Hendriksa, drogira se i želi seks. Kako napraviti knjigu o tim događajima? Morao sam da izmislim stil i svijet. To je bio nov oblik engleskog realizma. Otac mi je sam sugerisao da promijenim ime i da ću možda proći kao pisac“, objasnio je Kurejši.
Njegov drugi roman iz 1995. „Crni album“, satirični pogled na vjerski fundamentalizam i fatvu, nije naišao na dobre kritike.
„Nakon toga, osjećaj mi se promijenio“, kazao je. Na to je uticalo i roditeljstvo: postao je otac blizanaca, a otac mu je preminuo iste godine.
„Bio sam gurnut u neku nepoznatu zonu. Dugo sam bio klinac duge kose, lutao sam slobodno ulicama Londona, konzumirao droge i neobavezno se seksao s djevojkama. Odjednom, ustajao sam u sedam ujutro i vodio djecu u parkiće. Život mi se okrenuo. Postao sam odrasla osoba. Moji dječaci su me gledali kao oca i odjednom sam iskusio novu vrstu odgovornosti. Nisam više mogao da pišem knjige iz perspektive 17-godišnjaka. No to je ona odlična stvar - kad ste pisac, svakih deset godina postajete neko drugi.“
Tokom 90-ih, bio je u očajničkoj potrazi za vlastitim identitetom i ulogom u svijetu. To je rezultiralo njegovim najličnijim i najbolnijim djelom, romanom „Intimnost“, u kojem opisuje kako glavni lik napušta ženu i djecu. U to doba razveo se od supruge Trejsi Skofild i ostavio je s dvojicom sinova. U intervjuu je odbio da govori o toj životnoj epizodi.
Nakon velike krize, uključio se u program psihoterapije s terapeutom i piscem Adamom Filipsom i i išao je na seanse najmanje dva puta sedmično.
„Počinjete da se osjećate bolje nakon otprilike deset godina terapije. Uložio sa puno energije i odnijelo mi je to puno godina, ali zainteresovan sam za područje u kojem filozofija, književnost i psihoanaliza nalaze zajedničke tačke i preklapaju se u ljudskim umovima.“
„Posljednja riječ“ vraća ga u sfere ličnih ispovijesti. Glavni lik Mamun Azam priznati je romanopisac koji zadužuje nadobudnog i ambicioznog mladića Harija Džonsona da napiše njegovu biografiju, u nadi da će time spasiti karijeru i reputaciju.
Mamun je idealizacija Kurejšijevog alter ega.
