Mladi stvaralac, rođen u Podgorici 1989. godine, prvi put se domaćoj čitalačkoj publici predstavio prije tri godine romanom „Čvor“. Bloger, čije stavove možete povremeno pročitati na portalu Vijesti, trenutno je magistrant međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih nauka, gdje je i diplomirao na temi iz istorije diplomatije.
U razgovoru za Portal Analitika, Nikolić govori o tome što za njega predstavlja objavljivanje drugog romana i čime je odlučio da privuče pažnju i starih i novih čitalaca.
- Opus jednog pisca čine sva njegova djela, ali je svako od njih književni svijet za sebe. Zato, i pored neminovnih poredbi, svako djelo treba posmatrati zasebno. Kod mnogih autora može se čuti da je drugi naslov, što čitaoce često čudi, krupniji izazov od prvijenca. Teži zadatak, drugim riječima. Ukoliko sagledam vlastito iskustvo, moram priznati da sam period između objavljivanja „Čvora“ i „Meandra“ doživio na sličan način – kaže autor i dodaje:
- Dok sam pisanje prvog romana prihvatio kao svojevrsno ispitivanje svojih spisateljskih mogućnosti, neopterećen razmišljanjima o prijemu kod šire publike, prilikom rada na drugom rukopisu ipak sam vukao svijest o već stečenoj afirmaciji, u kolikom god obimu da se ona ispoljila. Shvatio sam da želim načiniti iskorak, prije svega u pogledu stila, što je važan element svakog kreativnog sazrijevanja. Pored toga, koristio sam potpuno drugačiji način pripovijedanja – pripovijedanje u prvom licu - a i toponimi su ovog puta imenovani – riječ je o poznatim mjestima u Crnoj Gori, od sjevera, preko Podgorice, do juga. Tu je i pregršt različitih motiva, atmosfera i psiholoških profila, što, čini mi se, radnju čini dinamičnom. Ne smijem zaboraviti ni jako bitan momenat sveukupnog napretka: „Meandar“ je objavila velika izdavačka kuća, a to će ga, bez sumnje, za razliku od prvog romana, učiniti dostupnim većem broju ljubitelja knjige. Od stručnih ljudi već sam dobio dosta pozitivnih komentara; otud tiha vjera da će književni poklonici biti zadovoljni ovim izdankom ne pretjerano živahne crnogorske književnosti.Kao potpisnik bloga, Nikolić održava i drugačiju stvaralačku „perspektivu“ od one koje nudi u romanima. Uz to, i blog je očigledno potvrda da dobar pisac nastaje kroz svakodnevni rad.
- Nastojim da što više pišem, isključivo zbog jedinstvenog zadovoljstva koje nosi stvaralačka angažovanost. Kada u pitanju nije rad na romanu ili novoj priči, uvijek je tu privlačna opcija u vidu osmišljavanja blogova, koje pišem već gotovo dvije godine. Blogovanje, kao čedo savremenog doba, predstavlja originalan način komunikacije sa publikom i, usljed globalnog karaktera internet mreže, omogućava sklapanje neslućenih kontakata. Jednom prilikom sam se naročito oduševio, kada sam saznao da moje članke pomno prati čovjek koji živi desetak hiljada kilometara daleko od Crne Gore, čak u Australiji – opisuje mladi pisac.
Na pitanje da li mu - i u čemu - pisanje bloga pomaže, Nikolić odgovara:
- Stalno kreiranje blogova, kojima pokušavam povezati medijski marginalizovane fenomene iz zemlje i svijeta, čini da ostanem u nekoj vrsti stvaralačke forme. Ko zna, možda i odabir tema može uticati na razvoj maštovitosti, one koja će u nekoj budućoj knjizi biti na ispitu. Bježim od monotonih dnevno-političkih umovanja, pišem o onome što mi se čini interesantnim i što može biti zanimljivo posjetiocima bloga. A kada tastatura miruje, to nije slučaj i sa mnom. Tada osmišljavam novi tekst, pa su rijetki periodi praznog hoda. Na kraju krajeva, kao i kod ostalih ljudskih djelatnosti – istinski uspjeh najvećim dijelom počiva na istrajnoj predanosti i radu. Još su velikani poput Balzaka i Poa, demistifikovali taj „nedokučivi“ trenutak literarnog zanosa što proističe iz čistog talenta, u kojem je, tobože, sveti ključ književnosti – zaključuje naš sagovornik.
Teoretičarka književnosti, profesorica Božena Jelušić, zapisala je o „Meandru“:
- Novi roman Nikole Nikolića generacijski je i društveno prepoznatljiva povijest mladog visokoškolca u potrazi za poslom i u sudaru sa kriminalom, ali i crnohumorna priča o meandru – lavirintu u kojem se naše društvo izgubilo i iz kojeg je izlaz moguć jedino u bajci. Simbolika meandra, kao linearnog oblika lavirinta, čini da Nikolićev roman čitamo kao potragu za narušenim skladom ličnosti junaka u uslovima ozbiljnih društvenih poremećaja. Zbog toga povlašćeno mjesto pripada psihološkim meandrima uzaludnosti i beznađa. Prikaz tih stanja slijedi jasnu motivacijsku liniju priče, ali se ipak sve okončava srećnim razrešenjem. Pitate se da nije riječ o sukobu motivacijskih načela, pa je autor namjerno napustio vjerovatnost priče u korist teze da su katarza i društveni preporod ipak mogući.
K.J.
