Ni na nebu ni na zemlji

 

Nakon mjeseci iščekivanja, različitih tumačenja i čitanja međunarodnih poruka, sada je izvjesno: Crna Gora ove godine neće biti pozvana da uđe u NATO.

„Sa Crnom Gorom ćemo početi intenzivne i usredsređene razgovore, a najkasnije do kraja 2015.godine ćemo odlučiti da li da je pozovemo da uđe u savez “, saopštio je u četvrtak ujutro generalni sekretar Alijanse Anders fog Rasmusen.

Shodno velikim očekivanjima koja su pothranjivana iz vrha crnogorske države, odluka Savjeta ministara NATO djeluje prilično razočaravajuće: odgađanje poziva u članstvo za nekih 15 mjeseci nije baš sjajna vijest niti je “vjetar u leđa” brzom ostvarivanju proklamovanog državnog cilja - evroatlasnkih integracija.

Zato bi valjalo odgonetnuti: što ova odluka Savjeta znači za Crnu Goru i kakve sve reperkusije se mogu očekivati na unutrašnje-političkom planu?

Pregovori velikih iza kulisa: Neke naznake onoga što se iza kulisa dešavalo ovih mjeseci može da pruži i analiza same terminologije saopštenja.

U dosadašnjoj komunikaciji Alijanse u procesu priključenja NATO termin “intezivni i usresređeni razgovori” - nije korišćen, više liči na način izražavanja blizak Evropskoj uniji. U NATO terminologiji se pozivnica obično naziva “početak pristupnih pregovora” što je, u stvari, drugo ime za proceduru pripreme dokumenata koja traje neka četiri mjeseca. Stoga je razumno zaključiti da je novi termin rezultat političkog internog kompromisa unutar ključnih političkih igrača Alijanse: poruka da je Crna Gora napredovala, ali da – dok se ne regulišu teška pitanja odnosa sa Rusijom, položaja i statusa Ukrajine - još nije vrijeme za proširenje.

Prva saznanja iz diplomatskih izvora govore da evropski saveznici, u prvom redu Francuska i Njemačka, nijesu željele da novim proširenjem NATO, pa čak i sa malom Crnom Gorom, dodatno „staju na žulj“ Rusiji, uplašene zbog svoje (čitaj:evropske) energetske zavisnosti prema ekonomskom energetskom džinu sa Istoka. Diplomatski izvori takođe potvrđuju da je u korist prijema Crne Gore, osim naših susjeda Hrvatske i uvijek prijateljske Slovenije, lobirala značajna grupa država Srednje i Istočne Evrope, predvođena Slovačkom. I neke druge zemlje, poput Turske ili nekih skandinavskih država,  smatrale su da politika “otvorenih vrata” NATO nema mnogo smisla - ukoliko kroz ta vrata niko ne može da prođe. No, očito je prevagnula briga za mir unutar NATO-kuće, a sve u cilju dalje normalizacije odnosa sa Rusijom.

Stoga se može otvoreno reći da nije daleko od istine tvrdnja poslovično dobro obaviještenog vojnog analitičara iz Beograda Aleksandra Radića da je Crna Gora „kolateralna šteta geopolitičke situacije gdje velike sile pažljivo mjere i povlače svaki potez ne želeći da se previše zamjeraju jedna drugoj“.

Nekoliko sati nakon prvobitne izjave Rasmunsen je dodatno obrazložio stav Savjeta NATO, navodeći da je odluka - pozitivna po Crnu Goru. U prevodu na običan jezik, generalni sekretar Alijanse je odao priznanje Crnoj Gori da je jedini pravi kandidat među zemljama koje teže članstvu u ovoj vojno-političkoj organizaciji.

Proširenje između dva samita: Stavom sjevernoatlantskog Savjeta, Makedonija i Bosna i Hercegovina, zbog poznatih političkih razloga, trenutno nemaju nikakvih izgleda za članstvo, a najavljeni posebni akcioni plan za Gruziju, zbog geopolitičke situacije, praktično znači da zvanični Tbilisi u narednih nekoliko ne može realno očekivati da će dobiti pozivnicu za NATO.

Ono što je dobro za Crnu Goru jeste da je Rasmusenovim stavom ostala otvorena mogućnost da NATO napravi presedan - da se savez proširi između dva samita. Time je zvanično potvrđeno da je Crna Gora postigla napredak u evroatlantskim integracijama i da ministri vanjskih poslova - a ne premijeri ili predsjednici država članica - mogu donijeti odluku o pozivu za Crnu Goru.

Istini za volju, u istoriji postojanja NATO, u šest krugova proširenja, ona su po pravilu vršena samo na samitima proširenja, od kojih je posljednje bilo 2008. godine kada su Hrvatska i Albanija pozvane da postanu članice NATO.

Optimizam bez pokrića: E tu već dolazimo i domaći teren i ovdašnje teme. Prije svega: sada je bjelodano da se optimizam državnih zvaničnika pokazao – nedovoljno utemeljenim, moguće i propagndnim potezom jačanja vlastitog rejtinga pred lokalne izbore.

Doduše, posjeta premijera Mila Đukanovića u aprilu mjesecu Vašingtonu, koja je izazvala i pozornost i oštru reakciju Moskve, ali i vrlo pozitivne reakcije iz Vašingtona, pa zatim posjete ministara odbrane, pravde i MUP-a takođe Vašingtonu kao i dolazak Rasmusena u Crnu Goru krajem maja podgrijavale su nade da je uslovna pozivnica nešto što se realno može očekivati od Samita u Velsu.

Pozitivna očekivanja podgrijavala je donekle i bivša američka sekretarka, i vjerovatni kandidat za budućeg predsjednika SAD, Hilari Klinton, koja je kazala da je Samit u Čikagu 2012. godine bio posljednji na kojem neće biti proširenja.

Zato je sada analitičarima i bezbjedonosnim stručnjacima je sve teže govoriti o politici proširenja, ako se uzme činjenjica da već šest godina nije vršeno proširenje Alijanse, odnosno nijesu upućivane pozivnice za NATO. Primjer Albanije koja je 2008. godina dobila pozivnicu za NATO a tek ove godine stekla status kandidata za EU, bez otvaranja pregovaračkih poglavlja, je dokaz da je odluka o prijemu ipak političke prirode.

Tačnije: nije bilo političke volje za proširenjem.

(Ne)ispunjeni uslovi: I gdje je sada Crna Gora glede NATO; ako se ostave po strani međunarodna dešavanja na koje Crna Gora nije mogla uticati, ostaje pitanje: da li je ovdje urađeno sve – baš sve – što je bilo neophodno?

Na osnovu Rasmusenove izjave da se zaključiti da - nije, jer je državi prvi put dat konkretan rok od godinu dana da dalje sprovede tražene reforme.

Od četiri uslova koja su od NATO ranije postavljena pred Crnu Goru: vladavina prava, reforme u vojnom sektoru, reforme u bezbjedonosnom sektoru i podrška javnog mjenja očito se najviše uradilo na ovom posljednjem, jer je u posljednjih godinu dana stepen podrške javnog mjenja porastao za više od 15 odsto.

U javnosti je dobro zazvečala Rasmusenova izjava da će sa Crnom Gorom u narednom periodu fokus biti - reforma sektora bezbjednosti. Šta to konkretno znači? Prije svega reforma bezbjedonosnih službi, u prvom redu ANB-a. Nije tajna da su iz država Alijanse posljednjih godinu dana u zvaničnim i nezvaničnim razgovorima upozoravali našu vlast na potencijalno “curenje informacija” prema ruskim obavještajnim krugovima. Prema saznanjima Portala Analitike neke personalne izmjene, nakon Đukanovićeve posjete Briselu i Vašingtonu, su i učinjene. Očito: biće potrebno još promjena, prvenstveno u organizacionoj strukturi bezbjednosnih službi.

Ali i uspostavljanju mehanizama za jačenje vladavine prava. „Vidljivi rezultati u ovom smislu su u prvom redu  uspostavljanje institucije VDT-a, transparentan rad sudova, broj zaključenih presuda u sudskim procesima na svim nivoima i konkretnim procesuiranjem počinilaca krivičnih djela bez obzira sa kog nivoa i iz  kojeg društvenog miljea”, kazao je Aleksandar Dedović iz Alfa centra, nevladine organizacije koja se zalaže za članstvo Crne Gore u NATO.

O svim tim “detaljima” država, ali i vladajuća koalicija, moraće da podrobno vode računa u narednih desetak mjeseci, što podrazumijeva strategijske korake.

Uticaj na domaću političku scenu: Ali i političku stabilnost u državi.

Zanimljivo, na vijest o odgađanju poziva za NATO prvo su reagovali – doskorašnji protivnici priključenja Crne Gore Alijansi. Prvo je Predrag Bulatović iz DF-a zatražio ostavku šefa diplomatije Igora Lukšića “zbog neuspjeha u evroatlantskim integracijama”, potom je Velizar Kaluđerović iz SNP-a izrazio zabrinutost SNP-a zbog “neispunjavanja uslova za članstvo u NATO”. Veoma čudne izjave na „prvu loptu”, imajući u vidu da se i SNP – kao i politička grupacija kojoj pripada Predrag Bulatović – jasno i glasno izjasnili protiv članstva Crne Gore u NATO, napadajući čak i državnu politiku Crne Gore jer je „okrenula leđa Rusiji”. No, izgleda čudno samo na prvi pogled: borci protiv NATO pokušavaju da prikupe političke poene. I ponovo na pogrešan način.

Ali, to je već ispričana priča. Ono što je bitnije razlučiti: kako će se izostanak NATO poziva uticati na odnose u vladajućoj koaliciji?

Koalicioni (ne)sporazum: Zanimljivo, i DPS i SDP, su različito intepretirali odluku Sjevernoatlantskog savjeta.

Za čelnike DPS-a, ova je odluka uspjeh državne politike, ili, što bi rekla Milica Pejanović Đurišić, odluka Savjeta ministara je “priznanje za brojne i značajne rezultate koje je država postigla u procesu evro-atlantskih integracija”. Na drugoj strani, čelnici SDP-a su još ranije kazali da će - ako izostane poziv - “tražiti odgovornost”, što je prekjuče izjavom potvrdio šef poslaničkog kluba Borislav Banović.

Djeluje kao najava novih nesporazuma unutar vladajuće koalicije. Ili, možda, kao traženje alibija za nesporazume.

U suštini, pred SDP-om su i dalje samo dva puta: da napravi koaliciju sa DPS-om na lokalnom nivou u većim gradovima i da zajedno nastave da ispunjavaju uslove za članstvo ili da napravi, kako to nedavno reče jedan funkcioner socijaldemokrata, restart odnosa, i okrenu se koaliranju sa Demokratskim frontom i SNP-om. Samo, u slučaju drugog scenarija, da li iko vjeruje da bi izvršna vlast - u kojoj bi dominantan uticaj imali DF i SNP, protivnici savezništva sa Alijansom - mogla da uvede državu u NATO?

Na to pitanje ćemo uskoro znati odgovor. A za prijem u NATO – čekaćemo još makar 15 mjeseci.

Nenad ZEČEVIĆ / Draško ĐURANOVIĆ