Rani miris Mediterana

„Stihovi od pijeska“ je nova zbirka pjesnikinje Dragane Tripković, čija poezija nosi poruke koje, pored monolitne teksture njenih pjesama, otkrivaju nematerijalnu i prolaznu prirodu jezika ostvarenog kroz poeziju i poput tariha su ispisanog u pijesku. Isus je takođe pisao u pijesku jer je, vjerovatno, osjećao prolaznost izgovorenih i napisanih riječi.

Zbrika ima dva veća dijela „Mediteranski ciklus“ i „Ostale pjesme“. „Mediteranski ciklus“ sastoji se od pet djelova, kao od pet elemenata, kao kineski Wu Xing, a to su: Vještina, Vrijeme, More, Nebo, Vjetar. To su elementi života i stvaranja, neprolazni simoboli i fenomeni pjesnikovog stvaranja, pa ne čudi okrenutost poezije Tripković antičkoj prošlosti i mitu preko koje je njena povezana čime drugo nego morem, koji je glavni simbol i motiv njenih pjesama. Putem mora čovjek, kome se ona često obraća u svojim pjesmama, načinom koji daje jasna i nedvosmislna upustva za vječnost, može biti povezan sa poezijom prošlosti, i njena poezija kao da je na tragu otkrića da je poezija proizišla iz mora i vode kao što je to čovjek i život uopšte. Zato lirski subjekt u pjesmi „More“ kaže: „Ponekad sam i ja voda jer se tako sanjam, a to je onda kad zaboravim riječi“, jer zna da postoji i svijet tišine, svijet iza ili izvan riječi, odakle možda i dolazi poezija. Svijet koji je simbolizovan tim najljepšim simbolom (vodom i morem) za tišinu i prolaznost. U stihovima ove zbirke postoji  od orijentalne i islamske filozofije odnosa prema vodi.

U pjesmi „Vještina“, koja je i uvodna pjesma ove sjajne zbirke, pjesnikinja se vraća počecima i etimologiji riječi „poiesis“, koja zapravo znači vještinu, stvaranje i umijeće, pa kaže: „Postojalo je nešto veoma vrijedno, što se izgubilo vremenom.Vještina, koja je nekad nekome bila potrebna“. Pjesnikinja na kraju zaključuje da je ta izvorna vještina, koja je nekad nekome bila potrebna da bi si stvarale pjesme, možda danas nije vrijednost koju pjesnici posjeduju i koja im je potrebna. To je tako, jer prema njoj se promijenio i razlog i način pjevanja i izgubilo se povjerenje u riječ: „I nije sve riječ, i nije sve pjesma“, i izgubilo se povjerenje u simbole, jer „simbol može da bude licemjeran“, i izržava gađenje prema onome što su osnovna pjesnička sredstva, koja iako daju slobodu, često mogu tako malo služe, što pjesnikinja pokušava svojim pjesmama i da izrazi.

Opet u trećoj pjesmi iz „Vještina“, ona se obraća pjesniku, koji luta još od antičkih vremena poput Odiseja tražeći svoj put prema domu, i taj dom nije više „onaj za Itaku, nego neki drugi, tu, po perferiji“, i poziva pjesnika da se odrekne svoje nadmoćne pozicije čovjeka koji prosto barata riječima, da ponovo stekne izgubljenu vještinu: „vještinu moraš steći sam“, ali ne putem starih vrijednosti i starih poznatih staza koji su „kao opterećenost tradicijom,  kao stijena“, koji su sada izmješteni na periferiji života i egzistencije.

Istu tu misao izražava u dijelu „Nebo“ kazujući: „ni po zemlji ni po vodi nema puta koji pokazuje smisao“. Na kraju posljednje pjesme „Vještina“ ona pita pjesnika čitaoca „O čemu ćeš pjevati ti?“, kada su riječi nebitne i kada postoji samo more i vrijeme. U pjesamama zbirke „Stihovi od pijeska“, Dragane Tripković čitamo stvaranje novog pjesničkog senzibiliteta čemu teži svaka dobra i vješta poezija. Čitalac ostaje totalno u moći pjesnika koji sve vrijeme jasno i nadmoćno upravlja njegovim vremenom i osjećajem „kao što knjiga zapovijeda“, obraćajući mu se - daje mu putokaze, smjernice vjetra (samo se ti drži vjetra on se jedini iznova rađa), u koje ipak nije siguran ni sam, znajući da ga u tom obraćanju „tek onda čekaju neistine“.

Posebno sam bio fasciniram njenim stihovima koji, neobičnom liričnošću i otvorenošću metaforičkog iskaza, opisuju (zatvaraju u krug poezije) prostor grada. „Ostale pjesme“ su pjesme o gradu i gradskom pejzažu, koji je u pjesmama Dragane Tripokvić bogat i maštovit kao Felinijev film: pun je glumaca, kurvi, zgrada, ulica, trgova, parada, zastava, nesrećnih porodica, cigana, meke, tragično-nostalgične i cinične slike „konja na asfaltu“, pravi „grad sa bojama Amarkorda, ali sa tugom Vitorija de Sike“, tužnog i usamljenog poput psa na kraju pjesme!

Bilo bi dobro nekim širim zahvatom opisati ulogu mita u poeziji Dragane Tripković, a ovom prilikom ima prostora istaći samo jednu neimenovanu pjesmu iz ove zbirke, koju smatram jednom od najboljih savremenih crnogorskih pjesama. U svega šest stihova i jednom riječju „Evropa“ odmotava pjesmu unazad i rekreira i otkriva mit o Evropi, koja je samo „još jedna bludnica“. Fenomen smrti i tanatos imaju poseban tretman u njenoj poeziji i veoma je zanimljivo „premještanje mita“ i zamjena uloga antičkih božjih likova stihom kojim kazuje: „u strasti su svi ljubavnici kao čudovišta, marionete tanatosa“.

Teško bi bilo običnim, svakodnevnim jezikom opisati poeziju koja je alhemija muzike, ritma, govora, slike i tišine, čega je poezija Tripković puna, kao pejzaž, koji, opisan njenom poezijom, je „prekrasan. Liči na velike ideje drugova iz djetinjstva, zlatne palate koje smo izmaštali, neonske bazene, šarene porodice, djecu od dragog kamenja... Da ne nabrajam, sve se vidi kroz pomičuće prozore“.  Volio bih da mogu da prosto citiram sva ona mjesta, sve prelijepe slike koje samo dobra poezija može da izazove u nama, kojom sam ostao zatečen kao „ranim mirisom Mediterana“.

Ethem MANDIĆ