Ugledni srpski pisac i profesor dramaturgije na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, dobitnik ovogodišnje NIN-ove nagrade za roman „Knjiga sećanja i zaborava“ kaže u razgovoru za Portal Analitika da su ubistva počinjena u francuskom listu Šarli Ebdo samo opomena da zlo postoji kao što je uvijek postojalo te da nijedna epoha u istoriji čovječanstva nije postojala bez prolivanja krvi. Cijele generacije koje dolaze, dodaje Filip David, kao da dobijaju amneziju u odnosu na istoriju prije njih.
„Nijedna epoha u istoriji čovječanstva nije postojala bez prolivanja krvi, uništavanja čitavih naroda, sukoba civilizacija, ideologija i religija. Generacije koje dolaze kao da dobijaju amneziju u odnosu na istoriju prije njih. Poslije Prvog svjetskog rata bilo je uvjerenje da ratova više nikada neće biti zbog ogromnog broja žrtava i uništenja imovine, pa ipak ubrzo poslije toga došao je još strašniji Drugi svjetski rat“, podsjeća sagovornik Portala Analitika. On smatra da se još uvijek nisu složile sve okolnosti za neki novi svjetski sukob, ali da sve veće suprotnosti između bogatih i siromašnih, Istoka i Zapada, hršćanstva i islama, ukazuju na potencijalne mogućnosti novih sukoba širokih razmjera. „Političara spremnih da zapale čitav svijet ima i u našem vremenu kao što ih je bilo i u prethodnim. Ipak, moramo biti optimisti da će razum prevladati, mada za tako nešto nema ozbiljnih dokaza“, kaže pisac.
Govoreći o kratkom pamćenju naroda u bivšoj SFRJ on konstatuje da je ratove lako pokrenuti, a teško okončati, ali i da državni pisci i državni istoričari često veličaju ratove a romantizuju zločine.
ANALITIKA: Vaš nagrađeni roman zove se „Knjiga sećanja i zaborava“... Šta je ono što ne smijemo zaboraviti iz istorije da nam se zla poput rata i pokušaja istrebljenja bilo kojeg naroda ne bi ponovila?DAVID: Ne smijemo da zaboravimo kako zlo začas počne, a onda se strašnom brzinom širi i poput požara sve uništava. Jedna ruska poslovica glasi: Svijeća od jedne kopejke zapalila je Moskvu. Nekada i naizgled beznačajni sukobi mogu imati sudbonosne posljedice. Kada mržnja jednom krene, njen pohod je često nezaustavljiv. Vidjeli smo kako to izgleda i na primjeru raspada Jugoslavije.
ANALITIKA: Mnogi zapadni teoretičari govore da je hladni rat obnovljen, ali ima i ocjena da je ovo što se dešava ustvari svjetski rat kojeg su kroz terorirstičke akcije inicirali pripadnici Islamske države. Šta biste Vi rekli o takvim stavovima? Da li su ubistva počinjena u francuskom listu Šarli Ebdo opomena pred rastuće zlo?
DAVID: To je samo opomena da zlo postoji kao što je uvijek postojalo. Nijedna epoha u istoriji čovječanstva nije postojala bez prolivanja krvi, uništavanja čitavih naroda, sukoba civilizacija, ideologija i religija. Generacije koje dolaze kao da dobijaju amneziju u odnosu na istoriju prije njih. Poslije Prvog svjetskog rata bilo je uvjerenje da ratova više nikada neće biti zbog ogromnog broja žrtava i uništenja imovine, pa ipak ubrzo poslije toga došao je još strašniji Drugi svjetski rat. Nisu se još uvijek složile sve okolnosti za neki novi svjetski sukob, ali suprotnosti koje su sve veće između bogatih i siromašnih, Istoka i Zapada, hršćanstva i islama, ukazuju na potencijalne mogućnosti novih sukoba širokih razmjera. Političara spremnih da zapale čitav svijet ima i u našem vremenu kao što ih je bilo i u prethodnim. Ipak, moramo biti optimisti da će razum prevladati, mada za tako nešto nema ozbiljnih dokaza.
ANALITIKA: Zaborav je često izgovor za neodgovornost i nedovršen posao. Međutim, on postaje i sredstvo u rukama političara kojim oni manipulišu masama naročito u predizbornim kampanjama. Zašto većina naroda u bivšoj SFRJ ima kratko pamćenje i zašto ne postoji volja da se suočimo sa djelima iz prošlosti i da odgovorni snose pravne posljedice za ono što su učinili?DAVID: Narodima je lako manipulisati. Mase je lako obmanuti. Pod maskom ekstremnih religija, lažnog patriotizma i izopačenih ideologija kriju se apokaliptična lica uništavajućih ratova. Kada oružani sukobi krenu jedan zločin izaziva drugi i zatvara se začarani krug osvete i mržnje. Ratove je lako pokrenuti a teško okončati. Često se ratovi okončavaju tek potpunim istrebljenjem neprijatelja. Istorijsko iskustvo znači malo ili nimalo. Džavni istoričari i državni pisci često veličaju ratove, a romantizuju zločine.
ANALITIKA: Jedan od Vaših junaka, u nagrađenom romanu, ne prihvata promjenu identiteta iako mu je ta promjena spasla život u ratu. Ako se vratimo na polje politike u Srbiji gdje su neki radikali promijenili politički identitet ali prošlost im ne da mira da promijene političke navike i način ophođenja. Ponovo se dijelimo na patriote, izdajnike i strane plaćenike. Možete li da objasnite šta je to što sadašnje političare na vlasti vraća da se ponašaju suprotno od onoga što javno propovijedaju?
DAVID: Libanski pisac Amin Maluf u svojoj studiji “Ubilački identitet” pisao je o tome kako proglašavanje jednog identiteta, nacionalnog, religijskog, ideološkog, za glavni i jedini, daje pravo da se u ime tog identiteta ubija, pljačka, čine razna nedjela... A čovjek zapravo ima rasuti identitet: u porodici, na radnom mjestu, u društvu u kojem se kreće itd. Kod nas se u bliskoj prošlosti insistiralo na jednom, dominantnom identitetu što je dovelo do etničkog čišćenja i bilo je podloga za mnoge počinjene zločine. Vladalo je većinsko uvjerenje da je dozvoljeno i lagati, ako je to u „interesu domovine“, kako je to izjavio jedan naš pisac. A samo mali korak od toga jeste da je dozvoljeno i pljačkati, ubijati, sve u ime vrunskog, krovnog identiteta.
ANALITIKA: Nedavno ste rekli da nema druge Srbije, međutim, ta podjela je prisutna u našem javnom životu. Zašto je ona nastala i šta hrani njeno održanje?DAVID: Rekao sam i stalno ističem da je postojao samo Beogradski krug, skup ljudi najrazličitijih političkih uvjerenja kojima je zajedničko bilo suprotstavljanje gubitničkoj i zločinačkoj politici Slobodana Miloševića. Jedini “program” koji je okupljao članove Beogradskog kruga, jeste da su predstavljali Srbiju “koja se ne miri sa zločinima” , kako je to precizno definisao jedan od najvećih srpskih filozofa Radomir Konstantinović. Postoji samo jedna Srbija - ona u kojoj smo živjeli za vrijeme Miloševića, Srbija u kojoj danas živimo. Neka drugačija Srbija još uvijek je samo u mislima i u nadi one manjine koja se nije predala.
Violeta CVEJIĆ
