Nova podgorička vlast je najavila da će glavni, a biće i jedini, infrastrukturni projekat u kapitalnom budžetu grada biti izgradnja dvadesetak vjerskih objekata. Naravno, ne moratete se zapitati kojih, jer od gradonačelnika koji se “plaknuo” u banjici u obliku krsta može profitirati samo jedna strana. Podgorička uprava gradiće isključivo pravoslavne hramove, a i kako drugačije kada gradonačelnik Mujović misli da su podgorički muslimani gosti u svom gradu i državi i da ih može isključivo iskorisiti kao “ukras”.
8A, ko je u ovom gradu domaćin a ko gost, i ko bi od koga trebalo da traži “dozvolu” da upravlja ovim gradom je nešto o čemu Mujović pojma nema. Ako ćemo po anketama i rezulatatima posljednjih gradskih izbora jasno je data podrška onima koji znaju šta znači suživot i onima koji ljude ne dijele na naše i njihove. Da je naša “bogojavljenska Seka Sablić” pročitao bar po neku stranicu istorije Podgorice, makar malo bi razmislio.
Jer, da je kojim slučajem pročitao bar nešto o ovom gradu svih nas prije nego li je prihvatio da ga vodi, sigurno bi naišao na istorijski momenat kojim bi se ponosili puno mnogoljudniji i “zapadniji” narodi od crnogorskog.
Nakon što je crnogorska vojska pod zapovjedništvom crnogorskog cara junaka oslobodila Podgoricu, posljednji podgorički beg Bećir Osmanagić, nakon poraza, uradio je nešto na čemu mu se divi evropska istorija. Umjesto da napusti grad i nafaku nađe u susjednom Skadru ili nekom drugom turskom gradu, Bećir-beg je hrabro sačekao svog suparnika knjaza Nikolu, i kao čin pokore i priznanja poraza predao svoju sablju kojom je hrabro branio svoj grad, grad kojim su njegovi Osmanagići upravljali više stotina godina.
Knjaz Nikola, koji je u svom genu osim junaštva nosio i nepogrešivi osjećaj za poštovanje protivnika, je tu istu sablju vratio u ruke Bećir-bega, govoreći mu da će on i dalje nastaviti da vodi ovaj grad onako kako je to do sada radio, dajući mu tutulu crnogorskog vojvode.
Da je ovo znao Mujović, ili ma ko iz njegove administracije, sigurno ne bi izgovorio ono što jeste, no neznanje je car svake gluposti.
A, da jedna glupost nikada ne ide sama, potvrdio nam je i ministar uređenja postora Slaven Radunović, koji je donio odluku o rušenju džamije na Koniku. Jer, valjda nije dovoljno to što će graditi devadesetak pravoslavnih crkava i hramova u Podgorici, već treba i ove “druge” porušiti.
Da bi šarada bila potpuna pobrinula se poslanica PES-a Nađa Laković, koja je postavila poslaničko pitanje ministru da li smatra da je ispravno da, multetnička država, ruši jednu džamiju? Ovom interesovanju gospođe Laković za očuvanje džamije očigledno je kumovalo nedavno “viđenje” i “sadržajni razgovor”, koji je imala sa osnivačem moderne Turske - Kemalom Ataturkom.
Ministar Radunović je na ovo pitanje odgovorio vrlo kratko, tvrdeći da nema zakonskog osnova za poništenje te odluke. Jer, kao što svjedočimo proteklih par godina, gospoda iz DF-a toliki su legalisti da oni nikako ne mogu prekršiti zakon, naravno, ukoliko im to ne odogovara, u svim ostalim slučajevima ni flagrantna kršenja Ustava nisu nikakva prepreka za postizanje njhovih zacrtanih ciljeva zatiranja Crne Gore i njene multietičnosti.
Rušenje jedne džamije se tu nikako ne uklapa i to prosto ne može administrativno da se rješi. Šta će čovjek-ministar kad su mu ruke vezane.
Da je Radunović legalista, kao što naravno nije, on bi uz ovo rješenje o rušenju legalno podignute džamije, izdao rješenje o rušenje nelegalno podignute limenke na Rumiji ili one kvazi molionice u Tivtu, koje su klasični primjeri nelegalne gradnje. Da ne ulazimo u raspravu kakva je svrha tih objekata u uništavanju multikonfesionalnog suživota u ove dvije opštine. Ministarstvo kojim upravlja trebalo bi da brine i o estetici naše države, pa bi i po tom osnovu trebalo da sruši te arhitektonske primjere banalizma, kiča i neukusa.
Ali, naravno da neće jer to ne odgovara njegovom smislu postojanja u politici, njegovom i njegove partije, pa je ovo sakrivanje iza propisa i zakona degutantno providno i krajnje opasno.
I, dok Spajićeva Vlada u isto vrijeme izdaje naloge o rušenju vjerskih objekata i poklanjanju obale strancima, u njoj sjede, klimaju i dižu ruke predstavnici bošnjačkog naroda u Crnoj Gori. Njih se ovo rušenje džamije očigledno ne dotiče ni malo.
Jer, Ervin i drugari veliki su pragmatisti i oni znaju da će jedna džamija manje, biti koja pozicija za njihove rođake više. Pa, neka se samo ruši dok se kasa puni, a da li će tih “trideset srebrenjaka” biti dovoljno da pokrije sve račune kada umjesto manje brojnog naroda postanu mnogo nepoželjni narod u nekoj novoj Crnoj Gori, nadam se da nećemo dočekati da vidimo.
Ono što je sigurno, i što svakodnevno gledamo, jeste da više nema ni sličnih ljudi poput knjaza Nikole i vojvode Bećir-bega, ali zato od raznih Iva-vrana ne možemo disati.
