"Mislim da novinari nisu shvatili vrijeme u kojem živimo i zbog tog nesnalaženja se dešavaju razni problemi. Hoćemo da ponašanjem iz 90-tih godina prošlog vijeka rješavamo probleme u ovim godinama. Hoćemo da se društvenim aktivizmom suprotstavimo nečemu što više nema tu logiku", kaže za Portal Analitika glavni urednik beogradskog "Danasa" Zoran Panović, uz opasku da sada funkcioniše kapital, koji je u vrlo složenim odnosima sa političkim strukturama i biznis klasom.
Panović smatra da danas društveni entuzijam ne može da promijeni stvari, te da je za suštinsku promjenu potrebno tražiti profesionalne standarde i uređivačku politiku u okviru održivih ekonomski jakih redakcija.
"Više vjerujem u to nego u neke medijske pokrete otpora koje će kroz društvene mreže i medijske ofanzive nešto mijenjati. Potrebne su nam velike, jake i stabilne redakcije koje mogu da pariraju određenim pritiscima. Moraš da imaš takve vlasnike koji mogu da budu rasterećeni od političkih pritisaka", smatra Panović.
ANALITIKA: Skoro dvije decenije pišete tekstove o raznim fenomenima. Zašto je u posljednjih deset godina nestala solidarnost i da li zbog toga ćutimo na očigledne nepravde?
PANOVIĆ: Ne ćutimo svi kao ljudi i ne ćutimo kada se pojavi neka anomilaja kao, recimo, zločin nad djetetom. Mene najviše zabrinjava ćutnja u smislu političkog angažmana. U Srbiji se, recimo, nismo snašli sa višepartijskim sistemom i sada, na neki način, diskretno pokazujemo da nam on i nije toliko potreban. Jednostavno: probali smo, ne ide i odatle ta vrsta ćutnje. Određeni slojevi društva koji su se snašli u tranziciji i ostvarili određenu korist su depolitizovani. Oni prećutno pristaju na svaku vlast koja omogućava ostvarenje njihovog životnog standarda.
Kao novinari ćutimo jer su se u novinarsvu izgubile esnafske osnove profesije, nemamo jaka udruženja koja mogu lične animozitete da ostave po strani, a da pitanja struke bude na prvom mjestu. Našim udruženjima su uvijek bila bitnija nacionalna pitanja ili pitanja euroatlanskih integracija, a ne pitanja same struke. To je po meni glavni problem koji ne treba miješati sa nekim moralisanjem. Mislim da je najbitnije da novinarska udruženja imaju kredibilitete.
ANALITIKA: Mnogi se s nostalgijom sada sjećaju Titovog vremena. Vi ste nedavno objavili knjigu "Tito – kratki kurs". Da li je sada moda biti ljevičar i sjećati se te epohe pošto je tranzicija razorila najveći dio onih socijalnih vrijednosti na kojima smo vaspitavani?PANOVIĆ: To je, po mom mišljenju, jedna vrsta neprimjerene nostalgije koja se javlja više kroz prošlost a manje kroz realne stvari. To vrijeme ima neku vrstu kredibiliteta u socijalnom i političkom smislu. Ljudi često poistovjećuju neki svoj privatni život sa nekom vrstom nostalgije. Kada pričamo o privatnom životu svi se sjećamo nekih zlatnih i lijepih vremena, zaboravljajući istorijske greške. Dakle, postoji jedna vrsta kontradiktornosti. Ja lično nikad se ne bih vratio u to vrijeme.
Meni je najljepše vrijeme za život u Srbiji bilo vrijeme prve vlade Vojislava Koštunice. Tada su u Srbiju došli Rolingstounsi, a govorili smo - kada oni dođu sve će biti bolje. Hoću da kažem koliko je sve varljivo. Po nekim parametrima, vidimo da je to vrijeme suštinski bilo dobro za život jer se formiralo potrošačko društvo i srednja klasa. Ali, često neke stvari ne gledamo realno. Jedno je kada se gleda Koštunica koji je imao prihode od privatizacije, a drugo kada se gleda kao simbol antizapadne orijentacije Srbije. Na taj način varljivo posmatramo i Titovo vrijeme.
ANALITIKA: Često govorimo o ugrožavanju teško stečenih prava kada se radi o medijskim slobodama. Šta je istina: da su ta prava ugrožena zbog cenzure i autocenzure, ili su slobodu izražavanja ugrozili sami novinari pristajući na razne kompromise?
PAUNOVIĆ: Mislim da novinari nisu shvatili vrijeme u kojem živimo i zbog tog nesnalaženja se dešavaju razni problemi. Hoćemo da ponašanjem iz 90-tih godina prošlog vijeka rješavamo probleme u ovim godinama. Hoćemo da se društvenim aktivizmom suprotstavimo nečemu što više nema tu logiku. Sada funkcioniše kapital i on je u vrlo složenim odnosima sa političkim strukturama i biznis klasom. Ne može društveni entuzijam da promijeni stvari. Za suštinsku promjenu potrebno je tražiti profesionalne standarde i uređivačku politiku u okviru održivih ekonomskih jakih redakcija. Više vjerujem u to nego u neke medijske pokrete otpora koje će kroz društvene mreže i medijske ofanzive nešto mijenjati. Potrebne su nam velike, jake i stabilne redakcije koje mogu da pariraju određenim pritiscima. Moraš da imaš takve vlasnike koji mogu da budu rasterećeni od političkih pritisaka.
ANALITIKA: Jednom prilikom ste rekli da je informacija kapital. Zašto se onda prave informacije, koje su bitne za širu društvenu zajednicu, sakrivaju ili umotavaju u oblande pod izgovorom da ćemo ostati bez prihoda ako to objavimo? U čemu je svrha našeg posla ako zataškavamo stvari?PANOVIĆ: Ja sam pristalica teze da je vijest samo što ono neko hoće da sakrije, u tom smislu informacija je roba. Logično je da imaš veći senzibilitet prema onome ko ti daje oglase. U srpskom novinarstvu još nisam sreo nekoga ko je udario iz sve snage po svom klijentu, a to često neko traži od mene. To je jedna vrsta hipokrizije. Treba tražiti što manje bolnih kompromisa. Postoje mediji u Srbiji, neću da ih imenujem, koji nemaju osjećaja kako se vodi medijska kuća i ne znam kakvu finansijku konstrukciju oni imaju. Oni se proglase za neke moralne i političke bastione i svi treba da radimo kako su oni odlučili. Međutim, kada treba da platiš plate, doprinose i PDV oni nemaju pojma šta to znači.
ANALITIKA: Ako kriterijum za uređivanje medija treba da bude profesionalizam i novinarska etika kako to sprovesti u djelo i istovremeno odoljeti željama vlasnika medija da se miješaju u uređivanje medija? Iskustvo nam govori da su vlasnici medija uvijek povezani sa vlastima, a vlast svaku kritiku doživljavaja kao želju da je neko obori. Da li je profesionalizam stradao zbog odbrane lične egzistencije?
PANOVIĆ: Mislim da su gazde novina i urednici logičan izbor jedni drugih. Radimo zajedno, svako bira redakciju koja odgovara njegovim shvatanjima. Svaki medij treba da ima uređivačku politiku i ona treba da bude najbitnija, a ne šta će neko drugi proglasiti za bitno pa moram to da slušam ili da se prema tome vladam. Biznis medija je ustvari biznis-plan vlasnika. Razmišljam što bliže mojim vlasnicima, jer su oni mene izabrali, razlike među nama su minimalne i prevazilazimo ih dogovorom.
ANALITIKA: U Srbiji se često čuje da su tabloidi krivi za sve one negativne pojave koje oni promovišu kao prave vrednosti. Imamo dosta regulatornih tela, ali da li oni pravovremeno reaguju ili je sve prepušteno ukusu konzumenata takvih informacija i rečenicama - imaš daljinski upravljač, na trafici ima i drugih novina osim tabloida? Ko treba da vrši "prosvetiteljsku ulogu": mediji ili zakoni?
PANOVIĆ: U Srbiji postoje specifični tabloidi, takozvani dark tabloidi gdje je najbitniji surovi politički sadržaj. Dakle, estradni dio tabloida koji se optužuje da kvari omladinu i narod je ustvari samo jedna oblanda za surove političke sadržaje koji služe za političke obračune. Svaka intervencija u smislu zabrane je atak na slobodu izražavanja. Svi mediji treba da posluju pod jednakim uslovima, što znači da plaćaju porez i da su jednaki pred zakonom. Ono što treba sankcionisati je svaka vrsta mržnje: vjerska, rasna...
Sadašnja borba protiv tabloida me podsjeća na borbu protiv Lepe Brene kada je počela da pjeva. Kada sam bio mali, sa majkom sam putovao vozom za Beograd. Pored nas je sjedio profesor koji tražio da se Lepa Brena zabrani. Moja majka se žestoko borila da se to ne zabrani... Zašto bi neko nešto zabranjivao? Mislim da trovanje dolazi iz malo složenijih intelektualnih organizama nego što je prostakluk po medijima.
Violeta CVEJIĆ
