Poput bilo koga ko čita mnoštvo knjiga, nijesam niti malo iznenađena time da književne nagrade favorizuju fabule u čijem su centru muški likovi. U stvari, literarne nagrade idu tome da laureati budu muškarci koji u svojoj knjizi pišu o muškarcima. Spisateljica Nikola Grifit (Nicola Griffith) nedavno je pisala o tome kako je nagrada Buker (Man Booker) devet od posljednjih 15 puta dodijeljena piscima koji pišu o muškarcima, a prvih pet u nizu su naslovi "Istinita priča o Kelijevoj bandi" (Piter Keri), "Pijev život" (Jan Martel), "Vernon, mali Bog" (D.B.C. Pjer), "Linija ljepote" (Alan Holinghurst) i "More" (Džon Banvil) koji prije svega govore o dječacima i ljudima (i tigru).
Prema onome što je do sada viđeno, romani koji govore o ženama ili djevojčicama vrlo često ostaju bez nagrada. Grifit navodi sa su samo dva Bukera skorijeg datuma dobila takva djela, a da ni jedno nije nagrađeno Pulicerom (Pulitzer). Grifit ipak pocrtava ono što je očigledno: priče o ženama su priče o jednoj polovini svijeta. Bez nagrada, priznanja i publiciteta za ovakve priče, pridružujemo se marginalizovanju jedne polovine iskustava našeg društva. Uz to, zbog takvog stava bićemo zakinuti za neke buduće dobre naslove: izdavači sve češće publikuju knjige za koje smatraju da imaju šansu da budu nagrađene.
Možda mnogo više otkrivaju podaci koje Grifit ne komentariše, a koji otkrivaju da među knjigama za odrasle u proteklih deceniju i po, ni jednom nije nagrađena knjiga sa ženskim karakterima koju je napisao muškarac. Uostalom, malo je onih autora koji se odvaže da imaju ženu kao naratora ili glavni lik. Evo nekoliko izuzetaka: irski pisac Kolm Tobin (Colm Tóibín) konstatno zanemaruje ovaj način pisanja, kao što to radi i Britanac Jan Mekjuan (Ian McEwan). Ali, oni su samo izuzeci koji potvrđuju pravilo. Ako pisci zaista žele nagrade, onda moraju da se drže recepta - pisati o muškarcima.
S druge strane, žene se ne ograničavaju na taj način: one stalno pišu o muškarcima. Dobitnica Bukera 2009. i 2012. godine, Hilari Mantel (Hilary Mantel), odlično je "odigrala" u namjeri da se domogne nagrade, pišući o Tomasu Kromvelu. Dona Tart (Donna Tartt) može da briše prašinu sa svog Pulicera zahvaljujući Teo, glavnom liku romana "Češljugar".
Na kraju, pravo pitanje nije zašto knjige o muškarcima dobijaju više nagrada, već zbog čega i muškarci i žene rado pišu o muškim likovima, ali se muškarci ne osjećaju dovoljno samouvjreni da pišu o ženama? Muškarci su u centru priča još od Homera, iz čega se lako može izvući obrazac: muškarci imaju avanture, dok žene sjede kući i čekaju ih ili ih usporavaju.
Danas više ne živimo u Homerovom svijetu, pa bi krajnje vrijeme bilo da autori sve izenade time što će se više koncentrisati na ženske likove. A možda će na red doći neke nove nagrade.
Natalie Haynes/The Guardian (Priredila: K.J.)
Foto: theguardian.com
