Peščanik: Pravo lice

Međunarodni sud u Hagu je presudio Radovanu Karadžiću za zločine u BiH i osudio ga na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora. Sud je ocijenio da je Karadžić odgovoran za genocid u Srebrenici i opsadu Sarajeva. Pod tim predmetima odgovornosti podrazumjevaju se: progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, terorisanje civilnog stanovništva, nezakoniti napadi na civile i uzimanje međunarodnih talaca. Dakle, riječ je o zločinu protiv čovječnosti i kršenju zakona i običaja rata.

Nakon presude, stigle su i brze (reklo bi se unapred pripremljene) reakcije iz Srbije. Ovdje će nas posebno zanimati reakcije vladajućih struktura, mada ni reakcije političkih stranaka nisu manje zanimljive. One s desna žale zbog presude i montiranog procesa, dok je jedino Liberalno demokratska partija ocjenila da je presuda nedovoljna satisfakcija za žrtve. Druge stranke bolno ćute o ovoj temi.

Šta su o (očekivanoj) presudi rekli premijer i predsednik Srbije? Prvi je upozorio sve one koji misle da će presudu protiv Radovana Karadžića upotrijebiti protiv Republike Srpske: “Srbija to neće i ne smije dozvoliti”. Pored toga, Srbija “ne ugrožava nikoga, ali nikome ne dâ da Srbe gazi samo zato što su Srbi”. Dakle, premijer šalje poruku da je presuda Međunarodnog suda uperena protiv građana Republike Srpske, kao i da je presuda posljedica „gaženja“ po Srbiji i samom Karadžiću zbog njegove etničke pripadnosti. Iz toga jasno slijedi da premijer smatra da se u Hagu nije odlučivalo o Karadžićevoj krivici (koja je uvek individualna) za najteža krivična djela, već da je u pitanju nekakva kolektivna osveta Srbima koji nikada nikoga nisu ugrožavali. Ili, još jednostavnije – Karadžić zapravo nije kriv.

Predsjednik Srbije je rekao gotovo isto: presuda za “genocid” u Srebrenici “ne može i ne smije da utiče na sudbinu Republike Srpske”. On poziva sve njene političke predstavnike da se zajednički bore “za svoju Republiku i narod, čija sudbina ovom presudom može da bude dovedena u pitanje”. Ovdje, izuzev negiranja odgovornosti osuđenog, imamo i element negiranja postojanja krivičnog djela, što se jasno ogleda u stavljanju riječi genocid pod navodnike. Sa premijerom i predsjednikom složiće se i sam Karadžić: on kaže da “ne može da vjeruje kakva je presuda donijeta”, te da se ona “bazira na improvizaciji, pretpostavkama, spekulacijama, indikacijama, a ne na činjenicama”.

Tako su se trojica političkih istomišljenika, poslije mnogo godina i dnevnopolitičkih razlaza (poput unutarstranačkih sukoba Vučića i Nikolića ili premijerove kurtoazne posjete i poklona u Srebrenici), ponovo našli na istoj strani: nema žrtava, nema krivičnog djela, nema odgovornosti ni krivice. Postoji samo ugroženi srpski narod, čiji se opstanak dovodi u pitanje. Zbog toga će već danas biti održana posebna sjednica Vlade i sastanak sa patrijarhom.

Očigledno je jučerašnja presuda od prevelikog značaja da bi se nacionalizam, podrška politici ubijanja drugog zbog teritorija i vjera u etničku superiornost zadržali među zubima, kako to nove političke uloge nalažu. Zbog te nove uloge, Vučić će ipak procijediti da će “uprkos onome što se desilo u prošlosti” dati sve od sebe za pomirenje u regionu.

Tako se još jednom pokazalo da je mržnja prema drugom neizlječiva i da se može tek privremeno (i loše) prikriti. Takođe, pokazuje se da učešće u politici istrebljenja drugog obavezuje saučesnike na vječnu saradnju. Tako su juče hiljade žrtava postale nasilnici koji ugrožavaju opstanak Republike Srpske. Vrlo je tipično da zločinci sebe proglašavaju žrtvom, čak i onda kada žrtva odavno nije među živima. Ovom prilikom su Karadžić, Nikolić i Vučić samo potvrdili stvarno stanje stvari i pokazali lice koje previše dobro poznajemo – bezdušno i nasilničko, bez trunke kajanja zbog učešća u velikosrpskom projektu.

Peščanik.net / foto: The Guardian, Chris Leslie