Bosansko-hercegovački književnik, prevodilac i novinar Muharem Bazdulj, predstavio je na nedavno završenom Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga svoj novi romam „Mali prozor“ - priču o odnosu prema ubistvu novinara početkom dvijehiljaditih u balkanskom tranzicionom društvu.
U razgovoru za Portal Analitika kaže da je prvu verziju romana napisao 2002. godine, a da je za potrebe finalnog teksta izvršio tek neke stilske prepravke.
Bazdulj ističe da mu ubistva novinara u regionu, od onog Slavka Ćuruvije, pa do Iva Pukanića, nijesu poslužila kao inspiracija, ali da su mu pokazala nešto drugo.
„Ti atentati su na neki tragičan način dokazali realnost zapleta u romanu - da je moguć i da nije nekakva fantazija“, naglašava naš sagovornik.
ANALITIKA: U romanu pišete i o, za Vas, nezaobilaznoj i neiscrpnoj temi – Jugoslaviji. Više puta ste ponovili da ona nema alternativu. Zašto je danas, kako je to zgodno primijetio splitiski istoričar Dragan Markovina, o Jugoslaviji i jugoslovenstvu poželjno ćutati?
BAZDULJ: Mislim da je to pomalo i logična posljedica svijesti da se otišlo u ćorsokak, a to i u privatnom životu čovjek često može da primijeti: ako si nekada imao šansu da uradiš nešto bolje - a nisi, onda ti je teško da se vraćaš na tu raskrsnicu. Na izvjestan način mi se čini da su svi očekivali više od tih nacionalniih projekata jugoslovenskih naroda koji su kulminirali stvaranjem njihovih nacionalnih država. Mislim da je zazor od pominjanja Jugoslavije sličan onoj poslovici - da se u kući obješenog ne pominje konopac. Svi mi smo po pitanju ekonomskog stanja, civilizacijskog, stanja u obrazovanju, zdravstvu, kulturi u cjelini, u jednoj regresiji u odnosu na period Jugoslavije. To je neprijatno sjećanje, posebno u kontekstu toga što smo, u odnosu na druge socijalističke zemlje, dugo vremena imali osjećaj superiornosti, u nekim slučajevima čak i pretjerane. Padom Berlinskog zida i početkom takozvane tranzicije, te druge zemlje su se iz niza razloga bolje snašle i imale manje traumatičan prelaz od nas. Mislim da Jugoslavija nije morala da se raspadne. Čak i da jeste, nije morala na taj način - krvavo i izazivanjem jakog neprijateljstva među tim državama. Smatram da ni priča o Jugoslaviji nije do kraja ispričana. Pisali su Mari-Žanin Čalić, Ivo Banac i mnogi drugi neke vrste kraćih istorijskih pregleda cjelokupne jugoslovenske istorije. Mislim da je glavni problem nedostatak konsenzusa oko interpretacije tog raspada. Na neki način svi manje-više amnestiraju svoju stranu. Iz perspektive Srbije, krivi su isključivo Slovenci i Hrvati zbog secesije, dok su iz perspektive Hrvatske krivi isključivo Srbi zbog hegemonizma, a suštinski se stvar ne može pojednostaviti i ne postoji vaga koja procentualno može utvrditi ko je tu koliko kriv. Već i sama svijest da ta stvar nije crno-bijela uznemirava ljude.
ANALITIKA: Je li na ovim prostorima mir nedovršen proces? Izgleda li Vam Balkan ponekad kao lonac koji se stalno drži na jakoj vatri i koji opet može da eksplodira? Sjetite se samo onih silnih prepucavanja na realciji Srbija - Hrvatska u jeku izbjegličke krize, pa priče oko naoružanja, napada na Vučića u Srebrenici...
BAZDULJ: Jeste, to je tačno, naročito za dio koji nije u Evropskoj uniji. Što se tiče Hrvatske i Slovenije, mislim da kod njih postoji kakva-takva stabilnost. Makedonija je trenutno, na neki paradoksalan način, najrovitija, BiH je poslije Dejtona sve vrijeme na nekom stand by-u i ne znate u kom pravcu će da krene. Vidimo da i u Crnoj Gori - a vi to bolje znate - postoji neka napetost u društvu, kao i u Srbiji. Nekada mi se čini, iako nijesam pretjerano sklon teorijama zavjere, da je svim ovim državama cilj da podijele društvo na dvije smrtno suprotstvaljene skupine između kojih neće biti nikakve komunikacije. Ideja je da, kao, napraviš neku podjelu unutar društva, u odnosu na ono što je moguće. Čini mi se da svi mi živimo u jednoj vrsti provizorijuma, koji je kao u nekom stanju hibernacije. Postoji ona priča da su zaledili Volta Diznija kada je umro dok ne pronađu lijek, a kao da je i ovdje došlo do nekog zaleđivanja cijelog stanja, pa ko zna šta može biti ako neko isključi taj frižider iz struje.
ANALITIKA: Kako gledate na ovaj sve veći zaokret udesno u regionu, prvenstveno u Hrvatskoj? Naglo jačanje desnice, revizionizam, povampirenje ustaštva... Čini li Vam se, kako to uostalom i reče kontroverzni hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović - da je antifašizam danas postao floskula?
BAZDULJ: Znate, to je dobro pitanje i čak bi se moglo reći da je tačno, ali ne na način na koji je to Hasanbegović kazao. On je to rekao pokušavajući da dezavuiše sam pojam. Ima nešto pomalo lažno u tome kada se neko poziva na ZAVNOH, ali ne i na AVNOJ. Mislim da je to užasno pogrešno i, koliko god na neki način bilo dio širih evropskih trendova, smatram da je posebno tragično kod nas. Svi jugoslovenski narodi su imali izuzetno snažan antifašistički pokret. Kada kažete da Slovaci vrše reviziju istorije - pa, kod njih neki pravi pokret otpora nije ni postojao. Mislim da je suludo odbacivati jedan od najsvjetlijih perioda vlastite istorije. To je Ante Tomić fino napisao u jednom tekstu, rekavši da su neka mala mjesta, kao što su Hvar, Sinj i Šibenik, dala više antifašističkih boraca nego neki mnogo veći gradovi u Francuskoj. Imate zemlje i gradove koji na tom tragu prave svoj identitet, a ovi naši krajevi se odriču toga, iako imaju veći legitimitet. To je kao da sam sebi pucaš u nogu.
ANALITIKA: Pomenuli ste maloprije BiH. Rođeni ste u Travniku, a dio života ste proveli u Sarajevu. U decembru se navršilo 20 godina od Dejtonskog sporazuma. Kako iz Vašeg ugla izgleda budućnost BiH, uzimajući u obzir sve češća trvenja na relaciji Federacija - Republika Srpska?
BAZDULJ: Mislim da BiH mora da opstane, zbog toga što prava alternativa ne postoji. Generalno, stanje je puno bolje nego što možda izgleda iz medijske perspektive. Nedavno je u Banjaluci otvorena obnovljena džamija Ferhadija i ja sam, igrom slučaja, tada bio u gradu. Ono što mi je bilo lijepo i ohrabrujuće je da vidim kako domaći svijet, vrlo često mladi koji se i ne sjećaju Ferhadije, ulaze, pa zagledaju arabeske, baštu, česmu... Kao da imaš dojam, ili ja imam neki wishful thinking, da oni to doživljavaju kao dio svog gradskog identiteta, bez obzira što u većini nisu muslimani. Posebno kad se sjetim da je prije 15 godina pala mrtva glava kada je postavljen kamen temeljac... Srbi imaju sigurnost u svoj entitet, Bošnjaci imaju ideju da je država cjelovita i to je kompromis na osnovu kojeg se može graditi neka vrsta cjeline koja će biti decentralizovana i labava - ali cijela. Ono što je uvijek opasno jeste da i jednima i drugima malo treba, ne baš da počnu da zveckaju oružjem, ali da počnu da zveckaju prijetnjama. Čini mi se da uz neku vrstu zrelosti političkih lidera ta vrsta opstanka BiH ne bi trebala da dolazi pod sumnju.
ANALITIKA: Već nekoliko godina živite i radite u Beogradu. U Srbiji su nedavno završeni parlamentarni izbori na kojima je Aleksandar Vučić odnio ubjedljivu pobjedu. U jednom tekstu ranije ste pomenuli da je Srbija de facto odlučila da ide ka NATO-u. Zašto to mislite?
BAZDULJ: Mislim da je u EU, prvenstveno u Njemačkoj, sazrela neka vrsta svijesti da su oni prebacivanjem Srbije izvan ruske interesne sfere završili posao u ovom dijelu svijeta. Priča oko NATO-a u Crnoj Gori je gotovo riješena. Jedine snage koje usporavaju Crnu Goru na tom putu su neke, da kažem, prosrpske snage. Slična stvar je i u BiH sa Republikom Srpskom. Da Srbija uđe u NATO, ne bi bilo većeg zagovornika u Bosni za članstvo od Republike Srpske, jer je njihova ideja: „gdje je Srbija tu je dobro i nama“. Ključni problem je u tome što se biračko tijelo u Srbiji na referendumu ne bi složilo sa tim. Ta vrsta odijuma koji je, prvenstveno, generisan na NATO bombardovanju je psihološki i ljudski sasvim razumljiv. Vi to znate bolje od mene, ali veliko je pitanje da li bi i u Crnoj Gori NATO prošao na referendumu. Ponekad, zapravo, forma i nije toliko važna. Švajcarska i Norvešaka nijesu članice EU, ali u svemu funkcionišu kao da jesu. Isto tako, Srbija nije članica NATO-a, ali je ranije potpisla neke sporazume, uključujući i IPAP. Čini mi se da cijelu priču oko rusofilije Vučić koristi u propagandne svrhe. Mislim da je on nepovratno prelomio na Zapad i naravno da će iz želje za popularnošću to da spinuje na ovaj ili onaj način, da neće otvoreno reći da Srbija ide ka NATO-u. A to, uostalom, vidimo i na primjeru Kosova.
ANALITIKA: Bivše jugoslovenske republike su kao svoje strateške ciljeve zacrtale članstvo u EU. Hrvatski filozof Srećko Horvat u predgorovu za srpsko izdanje knjige „Što Europa želi“, koju je pisao zajedno sa Slavojem Žižekom, simpatično upoređuje ulazak Srbije u EU, a to bi se moglo reći i za ostale zemlje kandidate, sa dolaskom na afterparty - kada je zabava već završena. Hoće li uopšte i biti tog afterparty-ja, s obzirom na silne krize koje tresu Uniju?
BAZDULJ: Vrlo je moguće. Teško je poreći činjenicu da je EU u krizi, ali ja ne znam šta je alternativa. Ne treba ni jednog trenutka zaboraviti zašto je EU nastala, a nastala je iza Drugog svjetskog rata da bi se spriječilo da se evropske zemlje po treći put pokolju. Postoji ona banalna paralela koju ne treba prečesto koristiti, a koja kaže da je kriza izvorno trenutak u bolesti nakon kojeg slijedi smrt ili ozdravljenje. EU je već dugo ni riba ni djevojka. Englezi hoće EU, ali neće ni Šengen ni euro, Danci hoće Šengen, ali ne i euro... Stvarno bi bila potrebna kristalna kugla da čovjek to zna. U svemu ovome možda i najveći razlog za pesimizam je to što ne vidim političke figure foramata Čerčila, De Gola ili nekoga ko bi lupio šakom o sto i pokrenuo neke procese. Čini mi se da je došlo do jedne potpune vladavine biokratskih mediokriteta koji nisu u stanju da urade nešto dobro. Možda nas spasi puka inercija, a možda i ne. U krajnjem, vi ste u pravu - možda je i taj afterparty preoptimistična varijanta. Ali, ne znam da li ćemo doći tu kad se gazda i gosti pobiju i kad dođe policija?
ANALITIKA: Vaš tekst u „Vremenu“ iz novembra 2014. povodom godišnjice smrti Aleksandra Tijanića i Srđe Popovića, naslovljen „Hronika najavljene praznine“, izazvao je velike kontroverze. Uslijedila je polemika sa Viktorom Ivančićem u koju su se uključili još neki ljudi, a našli ste se se i na udaru takozvane "druge Srbije". Zbog čega je zapravo taj tekst podigao toliku buru?
BAZDULJ: "Druga Srbija" je jedan pomalo nezahvalan pojam. Mislim da je veoma važna ona Konstantinovićeva fraza: „'Druga Srbija' je Srbija koja se ne miri sa zločinom“. Dok se događala opsada Sarajeva, ratni zločini u dolini Drine, u Potkozarju, poštujem sve one koji su bili protiv toga i koji su bili svijesni da ne postoji nijedan politički cilj dostojan silovanja žena i ubijanja djece. Kada se, hvala Bogu, rat završio i kada smo ušli u jednu vrstu kakve-takve normalne političke situacije, došlo je do razilaženja ljudi. Znao sam da je taj tekst kontroverzan, ali sam se malo iznenadio idejom da sam ja tu konkretno ciljao na sve te ljude koji su devedesetih bili na toj strani. Među njima je gomila ljudi koje ja cijenim najviše na svijetu, ali su tu takođe i neki ljudi koji su devedesetih - svaka im čast - bili protiv rata, ali su onda počeli da se ponašaju kao da im nedostaje taj period...
ANALITIKA: To je upravo ono što je Stanko Cerović rekao u jednom intervjuu, da su mu "najodvratniji oni koji su se devedesetih zajedno sa njim borili protiv rata, a sada to naplaćuju i trude se da produže ratno stanje".
BAZDULJ: Lijepo što ste se toga sjetili i mislim da je baš Stanko to najbolje definisao. Imam dojam da je upravo taj lošiji dio "druge Srbije" jedva dočekao priliku da stvori taj direktni front. Meni se u jednom momentu učinilo da je Vučić krenuo da sprovodi politiku svojih protivnika, isto kao što je Milo Đukanović u jednom trenutku preuzeo politiku Liberalnog saveza i sproveo je brže i efikasnije nego što bi oni ikad mogli. Čini mi se da je pričanje o tome naglas i izazvalo tu vrstu odijuma u srpskoj javnosti.
ANALITIKA: Možete li za kraj napraviti kratku paralelu između štampe iz vremena Vaših novinarskih početaka i ovoga što danas gledamo na trafikama?
BAZDULJ: Da sam vaših godina, sumnjam da bih se uopšte bavio novinarstvom. Kada sam se preselio u Sarajevo i približio redakcijama, činilo mi se da ti nezavisni mediji rade jako važnu stvar. Oni su imali strašan feed back u javnost i imam dojam da su bili kvalitetni i da su imali prosvjetiteljsku ulogu, iako su to bili privatni mediji. I u medijima je postojala ideja borbe protiv nacionalizma. Kada je rat završen, novinarstvo je moralo da uđe u neku drugu vrstu paradigme. To je ono što je promijenilo puno toga. Još uvijek mi se čini da u ovim našim zemljama možemo da pronađemo dobre tekstove, prije svega što je dobar dio tih autora i dalje aktivan. Kontekst se promijenio, a što bi se reklo: kontekst je nekad važniji od teksta.
Nikola DRAGAŠ
