Sa ne manje superlativa mogla bi se opisati i prva postavka ove sezone u Crnogorskom narodnom pozorištu, prvom produkcijom od otvaranja novog zdanja, 1997. godine, koja je u potpunosti prikazala što je sve tehnički i glumački moguće doživjeti u tom teatru. Publika, iako premijerna, s punom pažnjom pratila je svaki trenutak kompleksne drame, niza predstava u predstavi. Projkovski posebno ističe kako su svi iz ove produkcije tokom dva sata i 15 minuta „disali zajedno sa publikom“.
- „Bura“ je testamentalno djelo Šekspira, ali mislim da je to veliki testament koji je on ostavio svima nama koji se bavimo pozorištem. U njemu definiše što je glumac, što je pozorišna iluzija, što je java, a što san i, naravno, sloboda koju mi nazivamo scenom ili pozorišnom iluzijom. To što su pojedine scene podsjećale na filmove, dobili smo zahvaljujući tehnici CNP-a. Sve smo radili malo duže nego što je to normalno za rad na jednoj predstavi: svjetlo se obično radi sedmicu, a mi smo ga radili mjesec dana i svaku scenu praktično radili kao filmski kadar – dodaje naš sagovornik.
Ova posveta pozorišnim stvaraocima, naročito onima koji s mukom egzistiraju u Crnoj Gori, ujedno je posveta umjetnicima koji su često i vizionari. Tako je i glavni karakter, Prospero, dobio lik Leonarda da Vinčija (u odličnoj interpretaciji Branimira Popovića) a njegove vizije provlače se kroz svaku scenu. Prema riječima reditelja, činilo se da „taj univerzum Prospero nosi u sebi“.
- Tokom rada, stigli smo do toga da je Prosperov svijet ono za čime je tragao Da Vinči: da li čovjek može da leti, kako da bude slobodan. Mislim da se svako od nas svakog dana pita što znači biti slobodan čovjek. A onda kada to postane, poput Arijela, pita se kako živjeti tu slobodu. No, kako kažu, s previše slobode čovjek počinje sam sebi da robuje... Kada se sve to završilo, htio sam da stavimo odlomke iz teksta „Šekspir – naš savremenik“ Jana Kota i bili smo šokirani da i on govori o Da Vinčiju – kaže Projkovski.
On posebno ističe zadovoljstvo što su mu ljudi iz CNP-a „vjerovali na tom dugom putovanju preko velikog mora koje se zvalo Šekspirova 'Bura'“, te se nada da će publika uživati u novim izvođenjima.
Za Momčila Otaševića ova predstava označava novi početak, jer je sada zvanično član glumačkog ansambla CNP-a. Saglasan je da svakom glumcu mnogo znači kada igra lika iz Šekspirovog djela.
- Biću iskren: nisam ljubitelj uloga poput one koju sam večeras igrao, ali sam povjerovao u to što radim. Prvi put sam radio Šeksipra i želio sam da to iznesem što bolje mogu. Rad na predstavi bio je mukotrpan, kreativan proces koji je, nadam se, izašao na dobro. Nadam se da je i publika zadvoljna i da smo ispunili njihova očekivanja, jer je to bio naš cilj - rekao nam je Otašević, te dodao da nikada nije igrao u većoj glumačkoj podjeli.
S druge strane, za Slavišu Čurovića „Bura“ je povratak na matičnu scenu nakon čak 13 godina.- Bilo mi je malo neobično večeras: imam iskustva, naradio sam sa se, ali nije svejedno ovdje izaći na scenu. Ovo je velika produkcija, veliki reditelj, velika predstava - najveća koju je CNP uradio od otvaranja nove zgrade 1997. godine, na kome sam skromno učestvovao. Drago mi je da možemo da radimo naše predstave, da ovo pozorište živi i nastavi da pravi dobre produkcije, u kojima ćemo i publika i mi da uživamo – dodao je on.
Petar Burić je nakon dvije i po godine ponovo u glumačkoj postavi jedne premijere, za koju kaže da je „do sada neviđena na Balkanu“.
- Eto, živio sam u Americi, bio u Los Anđelesu i Njujorku i, vjerujte, Dejan Projkovski i ova produkcija ne bi se zastidjeli da budu tamo. Za mene ova predstava može da ide na Brodvej, jer sam tamo gledao i „Kosu“ i „Kralja lavova“, a ovo stoji rame uz rame s tim. A kada su tako velike produkcije u pitanju, nemoguće je odvojiti komercijalno od umjetničkog. Jer, ako treba da bude svjetski hit, predstava mora da bude umjetnički dobra, ali i komercijalna - da je svi razumiju. Treba da fascinira talentom i znanjem, a da svaka publika može s tim da korespondira – smatra mladi glumac.
Dušan Kovačević u „Buri“ se pokazao kao nezamjenjiv član ansambla kada su komedije u pitanju.
- Rad na predstavi bio je specifičan, težak, dosta interesantan, drugačiji i produkciono mnogo zahtjevniji nego što smo imali priliku da radimo u našem pozorištu. Ujedno je dragocjen i sigurno će ostati u svima nama, jer vidim kako diše i ekipa - pogotovo nas trojica, koji činimo predstavu u predstavi – rekao nam je on.
Najveće ovacije publike na kraju premijere s razlogom su pripale Nadi Vukčević koja je otjelovila Arijela – biće koje je auditorijum vodilo kroz snove i snoviđenja, kako svoja i ostalih likova u „Buri“, tako i same publike. Savršenim, odmjerenim scenskim pokretom i govorom, te akrobatskim vratolomijama, igrala je na nevidljivoj granici između mitskog i realnog, poput njenog lika u Šekspirovoj drami.
- Kada sam počela da radim Arijela sa Dejanom Projkovskim, dao mi je odriješene ruke - da probam kako ja to vidim, pa ćemo da se dogovaramo. I izgleda da je to urodilo plodom, što mi je veoma drago, jer je bilo pomalo rizično. Ovo je mitsko biće koje ne treba da postane realno. Neka ostane ovako nestvarno, jer bi bilo tužno da je nešto drugo – ispričala nam je Vukčević.
Dugogodišnja članica ansambla CNP-a kaže da su ovog puta do izražaja došli savršen timski rad, prije svega sa tehničkim dijelom produkcije. Tome u prilog ide i kratki „omaž“ kojim je reditelj u samoj predstavi htio publici da približi te ljude koji su vječito iza kulisa.
- Naše pozorište stvarno lijepo funkcioniše, posebno sada, s ovom postavom. Ta tehnika, koja se s nama poklonila na kraju, u mnogome tome doprinosi. Bez nje ne bi ništa uspjeli – dodala je ona.
Konačno, poput vjerovatno cijele ekipe ove predstave, izražava nadu da će igrati na scenama van matične kuće.
- Nadam se da će predstava dobiti puno poziva, iako može da se igra samo na onim scenama koje su dobro opremljene. Bilo bi dobro da putujemo, da svijet ovo vidi - to je moje skromno mišljenje. A titl teksta na engleskom jeziku koji prati predstavu je tu da pokažemo da tako treba da bude – zaključuje Vukčević.
Ovako velika produkcija kojom bi CNP moglo da se repozicionira na regionalnoj umjetničkoj sceni ostavlja više pitanja. Prije svega – zbog čega je bilo potrebno skoro dvadeset godina, te kreativna ekipa iz Makedonije da crnogorska publika spozna kakvo blago ima u svom nacionalnom teatru? Da li će gostovanje ovakvih produkcija ostati samo san, jer će novac za takav poduhvat u posljednji tren biti opredijeljen za neke „preče potrebe“? I, konačno, kada ćemo početi da vrednujemo umjetnike po kvalitetu, umjesto po mjestu (zemlji) odakle dolaze?
K.J.
Foto: CNP/Duško Miljanić
