Poezija je ekstatični prostor samopotvrđivanja jezika i u tom smislu poezija je beskrajno važna koliko god da je marginalna u nekom društvu.
(Balša Brković)
„Poslije šesnaest godina Balša Brković objavljuje knjigu poezije“, rekao je Goran Samardžić i prisjetio se Brkovićevih prethodnih poetskih zbirki.
„Balša je krenuo u poeziju onako furiozno kao bazni pjesnik. Bio je to jedan čudan spoj modernizma i tradicije. Palio je, bio je slušljiv. Onda kreće ta pauza za koju Baalša kaže da je u njoj napisao četiri romana i knjigu priča. Ja doživljavam ovu knjigu kao zbirku malih poema. Ovdje se Balša potpuno razbaškario, raširio. Ovdje već provejava jedno iskustvo. Ovdje ne samo da nisam naletio na lošu pjesmu, nego nisam naletioni na loš stih. Ova se zbirka dobro pekla prije nego što se našla u formi knjige. Opet je divno rekao na kraju knjige: da prozu piše kad on hoće, a poeziju kad ona hoće. Kad čitate njegovu prozu imate osjećaj kao da nikad nije napisao pjesmu, kad piše pjesme čini se da nikad nije pisao prozu. On vrlo jasno odvaja književne rodove. Balša je potpuno iskren pa je prije nego mi je poslao knjigu rekao: ‘Napisao sam nešto posebno’. A s obzirom da on nije nikakav početnik, i kad se on oduševi sam sobom, kad nije već oguglao na ono što piše, to je velika stvar. Sretan mu povratak u poeziju, a on nikad nije ni prestao da bude pjesnik.“
„Kod ovakve knjige književna kritika čak i ne mora da ima neki svoj aksiološki pristup. Postoji neka vrsta problema sa komunikacijom kada je poezija u pitanju. Balša nema taj problem. Neka vrsta samoočiglednosti, kritičarima olakšava posao. Mi ne moramo nikome da objašnjavamo da je riječ o dobroj knjizi. Jedna vrsta neposrednosti i komunikativnosti je već ostvarena. Kada se ona hermetička poezija ‘otvori’, onda je ona obično semantički vrlo plitka. Kod Brkovića je fascinantno što otvorenost njegove poezije, njena komunikativnost, ne samo da ne spriječava nego pojačava semantičke dubine. To je velika stvar: da znate da izbalansirate emocionalni sloj i konotativni sloj teksta. Njegova komunikativnost je vrlo poetički utemeljena. Poezija XX vijeka je poezija koja se povlači u sebe, bira neku vrstu nekomunikativnosti. Brković traži zajednicu, jer naša civilizacija počinje stihom ‘U početku bješe riječ’. Ta riječ u sledećem koraku traži zajednicu. Brkovićeva poezija je ekstenzionalna, ona se širi naprijed“, rekao je Aleksandar Bečanović.
U okviru Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja održana je promocija novog romana Srđana Tešina, Gori gorigori. Ovo je bilo prvo gostovanjeovog srpskog pisca u Crnoj Gori. Razgovor sa Tešinom vodio je pisac Nikola Nikolić.
Tešin je veoma plodan pisac. Njegova proza prevođena je na desetak jezika, adobitik je i brojnih nagrada i priznanja.
„Ja sam studirao filozofiju a filozofija je uvijek na tragu postavljanja pitanja. Ona je uvijek subverzija, kritičko mišljenje. To je problematično možda ako želimo da zadobijemo veliki broj čitalaca. Svi bismo mi voljeli da smo veoma čitani, da prodajemo milione primjeraka ali da zadržimo neku svoju auru originalnosti, a to gotovo nikome ne uspijeva“, kazao je Tešin.
Nikola Nikolić je ovaj roman opisao kao „neku vrsta žestokog trilera o terorizmu“.
„Konstantno živimo u atmosferi da će nešto da eksplodira, da će nešto da pukne“, opisao je Nikolić literarni ambijent Tešinovog djela.
„Interesuje me pitanje straha. Svi se strašno plašimo. Ja sam otac dvoje djece i strašno se plašim za njihovu budućnost. S druge strane, terorizam je i realna opasnost i, na neki način, svi mi nosimo mete iscrtane na čela. Nije pitanje da li će se to dogoditi, nego kada. Ja sam i sam doživio jedan specifičan medijski teorizam. Terorizam i postoji jednim dijelom zahvljujući medijama. On postoji u tom virtuelnom svijetu i kao neka vrsta produžene reakcije terorizma“, rekao je Tešin.
„Ovaj roman je ispisan u neliterarnom vidu: u pitanju su klasične vijesti iz crne hronike kroz koje junak prati teroristička dešavanja u svijetu. Crna hronika jeste neka vrsta skenera stvarnosti u kojoj mi živimo. To je najbolja slika situacije u kojoj se mi trenutno nalazimo“, rekao je Tešin povodom svog novog romana i dodao: „Moja književnost je od prve moje knjige politički nekorektna. Ja ne želim da ublažavam stvarnost. To je u suprotnom neka vrsta uopštavanja. Književnost mora biti eksplozivna.“
„Prosto rečeno, ja sam često svrstavan u onu kategoriju angažovanih pisaca. Ja sam pisao o stvarima kojima sam svjedočio kao vojnik rezervista u Bosni i nemam pojma šta sve ne. Ja sam ipak htio da napišem romane o temama koje mene muče i moju generaciju. Pola moje generacije nije živa, a pola ne živi u Srbiji. Vrlo je malo nas koji smo ostali.“
„Moji junaci u ovom romanu su bezimeni upravo zato što smatram da ovo što ja pišem, pitanje terorizma, se ne odnosi ni na koga konkretno već na sve nas. Nisam htio da lokalizujem. Moj junak je izgubio pamćenje. On ne zna zapravo koje. On ne zna da popuni one stvari iz leksiona: ime i prezime, omiljena boja… Roman rekonstruiše identitet. Sve to vrijeme, junak čita crnu hroniku i upoznaje se sa terorističkim napadima. Priča ne teče linearno i meandrira u više pravaca.“
„Potpuno me ispunjavalo pisanje ovog romana. Možda je ovo prva knjiga kojom sam zadovoljan. Pisao sam knjigu kakvu sam želio da pišem i nisam htio da pravim bilo kakve kompromise sa čitalacama“, zaključio je Tešin.
„ Ako je smijeh lijek, kao što se nekad kaže, onda je ovo jedna vrlo ljekovita knjiga. Ova knjiga izaziva salve smijeha kod čovjeka koji je čita jer predstavlja duhovit i oštar osvrt na ono što je najplemenitije u jednom ljudskom biću – na fenomen roditeljstva. Nije to onaj smijeh koji pogoršava ionako loše stvari u ljudima, smijeh na tuđ račun“, kazano je na večerašnjoj promociji knjige.
Autorka Jelica Greganović bavi se novinarstvom. Jedna je od osnivača radija B92. Bila je urednica u toj kući, pisala je za Vreme, NIN, Politikin zabavnik. Najčitanija je srpska blogerka. Objavila je sedam zbirki kratkih humorističkih priča i jednu dječju knjigu.
„Ovo je prva moja knjiga sa tematski opredijeljenim pričama. Ja duboko vjerujem da velike stvari u našim životima prolaze, ali ono što nas čini, ono što mi živimo svakog dana su sitnice. Čehov je rekao da ljudi svakog dana ne rade veličanstvene stvari, već jedu, piju, spavaju i govore gluposti. Naš svakodnevni život se sastoji iz malih stvari i to je ono što nas veže sa ljudima koji su živjeli prije petsto ili hiljadu godina. Sitnice su ono što život znači. Pored njih prolazimo ne primjećujući ih“, kazala je Jelica Greganović.
„Biti roditelj je vjerovatno najteži posao kroz koji prolazimo u životu. Ovo nije savjetodavna knjiga. U ovoj knjizi nikome ne dajem savjete, jer se ne usuđujem da to radim. No, mnogo ćemo više naučiti iz iskustva onoga što se nekome desilo, nekom koga poznajemo, nego iz knjiga stručnjaka. U ovoj knjizi su priče o onome što roditelji prećutkuju. Što tek pričamo deset godina kasnije na nekim okupljanjima ali što prećutkujemo kad se dešava, jer mislimo da pokazuju da nismo dobri roditelji, da su drugi bolji roditelji od nas.“
„Ljudi treba da čitaju ovu knjigu da bi mogli da se nasmiju i da im bude lakše. Ljudi kroz smijeh mnogo lakše doživljavaju ono kroz šta prolaze u svakodnevnim situacijama“, poručeno je na promociji.
Na 12. Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga i obrazovanja predstavila se i Srednja likovna škola „Petar Lubarda“ sa Cetinja. Direktorka škole, Gordana Tomašević upoznala je prisutne sa istorijatom ove prve i jedine likovne škole u Crnoj Gori. Sami počeci škole vezani su za 1946. godinu i za dva značajna likovna imena: Petra Lubardu i Milunovića.
„Svoj identitet ova škola gradi punih sedamdeset godina. Naši učenici uglavnom iz svih krajeva Crne Gore. Škola ima sve kapacitete za dobar i kvalitetan rad. Najveći broj učenika u odjeljenju je deset, što znači da se svakom učeniku posvećuje posebna pažnja. O uspjehu škole svjedoče i brojene nagrade koje naši učenici dobijaju u zemlji i inostranstvu. Naši učenici, takođe, imaju priliku i da izlažu svoje radove čak i po nekoliko puta godišnje. Tu su izložbe, tematske radionice, projekti, saradnja sa značajnim insititucijama. Imamo podršku Ministarstva kulture: sa tom institucijom imamo potpisan sporazum o saradnji, što samo pokazuje respektabilnost škole“, kazala je Tomašević.
Srednja likovna škola „Petar Lubarda“ ima dva smjera: likovni saradnik/slikar i grafički dizajn.
„Na svim odsjecima insistiramo na ideji. Ideja je nešto što sve nas kvalifikuje kao autentične stvaraoce. Oprema je samo sredstvo za realizovanje ideje. Među učenicima imamo jako talentovanu djecu koja insistiraju na cjelokupnom likovnom izrazu“, kazala je Irena Vuković, profesorka dizajna.
„Umjetnost uljepšava ovaj svijet, no ima tu dosta i odricanja. Sva djeca koja dolaze kod nas su talentovana. To je svakako preduslov da upišu ovu školu, no potrebno je i jako puno truda i odricanja“, kazala je direktorka Tomašević.
Petog dana održavanja 12. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga iobrazovanja predstavljena je prezentacija Stručne medicinske škole iz Podgorice.
Prisutni su se mogli upoznati sa kratkim istorijatom Stručne medicinske škole, jedne od najznačajnijih stručnih škola u Crnoj Gori, koja postoji od 1972. godine.
Medicinsku školu do sada je završilo 8000 učenika od kojih su mnogi postali poznati i priznati ljekari i apotekari, moglo se čuti na današnjoj prezentaciji.
Kroz video prezentaciju predstavljena je nova školska zgrada, a prisutni su se mogli upoznati sa različitim obrazovnim profilima koje nudi Stručna medicinska škola.
Prisutni su mogli, kroz prezentaciju, i da saznaju nešto više o stručnom i nastavnom kadru, kao i dobiju uvid u savremenu nastavnu opremu koja se koristi u ovoj školi.
„Dođite, upišite, steknite teorijska znanja i praksu“, poručili su zainteresovanim polumaturantima iz Stručne medicinske škole.
Dječji književni festival „Male morske pjesme i priče“ predstavljen je petog dana održavanja 12. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.
„Ideja o ovom festivalu rodila se baš ovdje na Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga, 2013. godine. Te godine je bila promocija knjige Male morske priče moje malenkosti. Bila je to jedna sjajna promocija i onda se došlo na ideju da bi moglo iz tog naslova da izraste nešto drugo: da taj naslov postane naziv jednog festivala. Tako nas je, zapravo, knjiga dovela do ovog festivala i već 2014. godine počelo se sa ovom manifestacijom. Festival je okupio je djecu iz svih krajeva, ne samo Crne Gore, već i šire“, kazala je Radmila Knežević, direktorka festivala.
Fesitval se održava u organizaciji NVO Dramski studio i JU Narodne biblioteke Budve.
„Ove godine je festival bio 2. aprila i nadamo se da ćemo od sada festival uvijek vezivati za taj datum jer se tog dana obilježava svjetski dan dječje knjige“, kazala je Knežević i istakla kako su brojni stvaraoci iz regiona bili su učesnici ovog festivala
„Festival funkcioniše tako što raspišemo konkurs na određenu temu i djeca šalju radove, a mi dodjeljujemo nagrade. U okviru festivala imamao razne radionice i okrugle stolove na kojima raspravljamo o temama koje su vezane za dječju književnost“, istakla je Knežević
U okviru promocije prisutni mališani su imali priliku da nauče kako da naprave brodove od papira.
Među učesnicima i gostima ovogodišnjeg Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja bila je i Ivana Kuzmanović, jedna od najzapaženijih autorki knjiga na temu popularne psihologije. Bila je to prilika za promociju njene Knjige ličnih promena (vodiča za bolji život).
„Vrlo često se od šume ne vidi drvo, često smo svi svjedoci istih pojava. Kao ljudi prolazimo vrlo slična stanja, ali svi želimo da budemo voljeni, srećni…Svima nam je potrebno samopouzdanje i neki spokoj. Cijeli taj proces (samospoznaje) nosi neku nelagodu i bol, ali vi, s druge strane, znate da je to bol koja vodi ka rješenju. Nema ljubavi prema sebi ako sebe ne upoznamo. Uslov ljubavi je poznavanje. Mi živimo sa sobom cijeli život. Hajde da bar tu jednu osobu upoznamo kako treba. Kada je upoznamo i prihvatimo, počećemo da je volimo. Tad se sve mijenja: gubitak straha od neuspeha, straha od odbacivanja. Strahujemo jer nam nije udobno u svojoj koži. Ovo je knjiga za svakoga jer mi uvijek imamo šta da promijenimo i uvijek imamo gdje dalje da odemo.
Onaj ko se lati ove knjige, on će vidjeti da ovo nije knjiga koja barata opštim pojmovima na opšti način. Riječ je o stručnom pristupu u svim mojim knjigama, no taj je pristup uvijek prenešen na jedan pitak način. Mislim, takođe, da me čitaocima bliskim čini to što sam vrlo svjesno govorila o svojim iskustvima svojim slabostima. Ljudi su me pitali odakle mi hrabrost. To nije pitanje hrabrosti: to jezapravo mnogo lakše nego da se prikazujem kao neko drugi u strahu da ću biti otkrivena: a , pritom, nije bilo ničeg strašnog što bi moglo da se otkrije, samo ja nisam bila zadovoljna sobom.
Ja ljubavi ne pristupam kao poeziji. Za mene ljubav zaista zavisi od našeg stanja svijesti, a mi smo dužni da u životu koji nam je dat tu svijest razvijamo. Mi ljudi krijemo svoju ranjivost u toj mjeri da je to bolno. Dovoljno je reći: ‘Hej, ranjen sam’ ili ‘Hej, stidim se toga i toga’ i mi smo već na nekoj liniji dodira koja nam je svima potreban“, kazala je Kuzmanović.
„Promjena je nešto što zavisi od trenutka: da li je vaš trenutak za promjenu nastupio. On će doći svakako, ne brinite. Ako vi ne odlučite da je taj trenutak došao, život će vas sam na to navesti“, zaključila je Kuzmanović.
Ivana Kuzmanović će sjutra u Podgorici održati edukativnu radionicu na temu razvijanja ljubavi prema sebi i ostvarivanju željenih promjena u životu.
Osnovna škola „Marko Miljanov“ iz Podgorice predstavila se petog sajamskog dana u okviru 12. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja kroz prigodan program.
„Narodna poslovica kaže: ‘Od malog postaje veliko’. Tako je i u životu i u literaturi. Niko se nije rodio kao veliki pisac: svi su u početku bili mali i nepriznati.“
„Kruna našeg zajedničkog rada je Latica, mali zbornik mladih literata, nastao u saradnji Biblioteke ‘Radosav Ljumović’ i Osnovne škole ‘Marko Miljanov’ iz Podgorice. Stvaramo, rastemo, a ljubav prema knjizi njegujemo. Ljubav prema knjizi nam daje snagu za život i snove“, rečeno je na današnjem predstavljanju ove podgoričke osnovne škole.
Učenici su pripremili bogat program koji je uključivao kazivanje stihova različitih pjesnika, ali i poezije koju stvaraju učenici škole. Učenici su čitali i svoje literarne radove i eseje, a prisutna publika je oduševljeno reagovala kada je učenik ove škole Vladimir Camović, mladi poeta i guslar, otpjevao uz gusle pjesmu o kučkom vojvodi Marku Miljanovu po kome ova podgorička škola nosi i ime.
