I nije mali broj, potvrđujemo to svakodnevno, onih koji su djelo Adnana Čirgića prihvatili kao prvorazrednu literaturu o temama kojima se naš lingvista bavi. Ako se ima u vidu ukupni naučni rad Adnana Čirgića, jasno je dakako da danas dijalektologiju našega jezika niko pozvaniji nije mogao pisati. To je, treba reći, jasno svima: i onima koji ga podržavaju i slijede, no još više onima koji borbu protiv imena i afirmacije crnogorskoga jezika vide kao obračun upravo s njim.
Čirgićeva “Dijalektologija” ima sve elemente ozbiljno osmišljene dijalektologije. Opisani su i klasifikovani crnogorski govori s aspekta jedinstvenoga metodološkoga modela koji nataložine tradicionalističke lingvističke misli odlučno odbacuje. Dijalektologija crnogorskoga jezika sastoji se iz ovih cjelina: „Predgovor”, „Istorijat izučavanja crnogorskih govora”, „0 dosadašnjim klasifikacijama crnogorskih govora”, „Problem klasifikacije crnogorskih govora”, „Akcenatski sistem crnogorskih govora”, „Alternanti jata u crnogorskim govorima”, „Sudbina poluglasnika u crnogorskim govorima”, „Sudbina vokalske grupe ao u crnogorskim govorima”, „Osnovne osobine pojedinih govornih skupina u Crnoj Gori”, „Sjeverozapadni crnogorski govori”, „Jugoistočni crnogorski govori” i „Rezime”. Rezime je dat na crnogorskom, engleskom i ruskom jeziku.
Podvučene razlike
„Dijalektologiju crnogorskoga jezika” autor će nasloniti na dva obimna toma portreta naučnika koji su se bavili crnogorskim jezikom (Dijalektolozi i crnogorski jezik (do 1945) i Dijalektolozi i crnogorski jezik (od 1945)). I ta nas činjenica obavezuje da konstatujemo da je Čirgić od samoga ulaska u svijet nauke temeljno i vrlo pouzdano slagao mozaik crnogorske dijalektologije. Zbog toga ova knjiga, recimo i to, jeste najveći spomenik svim istraživačima-dijalektolozima koji su ispitivali jezičke materijale s prostora crnogorskoga jezika i onima iz Rusije, Poljske, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, kao i svim lingvistima rođenim Crnogorcima koji su živjeli širom bivše Jugoslavije.
Naredna dva poglavlja knjige posvećena su klasifikaciji crnogorskih govora. U Dijalektologiji crnogorskoga jezika naši se govori dijele na sjeverozapadne i jugoistočne.
Detaljna će analiza pokazati da su razlike „između sjeverozapadnih crnogorskih govora i govora istočnohercegovačkoga dijalekta mnogo veće nego što se to (tradicionalno) ističe. Ako se izuzme akcenatsko stanje tih govora, sa sigurnošću se može utvrditi da oni (sjeverozapadni crnogorski govori) čine dio crnogorskog koine sloja, tj. da su neodvojivi od crnogorskih govora kao cjeline jer među navedenim osobinama ne postoji nijedna koja se ne javlja u crnogorskim ‘arhaičnijim’ govorima, tj. u govorima jugoistočne Crne Gore” (str. 61). Nema sumnje, na osnovu postojećih materijala što su nam ostavile generacije dijalektologa zapaža se da je „najveći broj osobina koje se u njima javljaju zajednički i jednome i drugome ‘dijalektu’ u Crnoj Gori” (str. 49). Autor, uostalom, samo konstatuje činjenice i pošteno se služi literaturom.
Nakon Ćirgićevog djela jasno je i da je neodrživo oslanjanje na sudbinu jata i akcenatski sistem kao kriterijum za podjelu govora crnogorskoga jezika. O podjeli govora našega jezika on je pisao i ranije, neke svoje zaključke djelimično korigovao i dopunio novim saznanjima, no o klasifikacijama koje su nastale prije njegove dao je nepomjeren sud: „sve su dosadašnje podjele crnogorskih govora manjkave, i to prije svega iz dva razloga: 1. zato što se zanemaruje činjenica da su crnogorski govori naddijalektalnoga tipa, tj. da predstavljaju zasebnu cjelinu, a da se glavne razlike među njima tiču akcenatskoga stanja; 2. zato što ne postoji zajednički kriterijum za njihovu podjelu.
Crnogorski su govori podijeljeni u dvije velike skupine: ševerozapadnu i jugoistočnu. O nešto izraženijim distinktivnim crtama unutar druge skupine naših govora obavještenje nam se nudi kroz podjelu jugoistočnih crnogorskih govora na osam grupa, i to: 1. podlovćenska govorna grana, 2. ozrinićka govorna grana (uključuje i Broćanac), 3. jugoistočnabokeljska govorna grana, 4. mrkovićka govorna grana, 5. kučkopipersko-bratonožićka, 6. zetsko-podgorička, 7. donjopješivačko bjelopavlićko vasojevićka i 8. rožajsko-petnjičko-bjelopoljska govorna grana.
Čirgićeva podjela crnogorskih govora prema akcenatskom sistemu dala je pet tipova. S tim u vezi je autorov zaključak da su odlike akcenatskoga sistema „glavna markantna razlika među crnogorskim govorima”.
Adnan Čirgić je podjelu crnogorskih govora sagledao i s aspekta sudbine staroga poluglasnika, kao i vokalske grupe ao. Kad je riječ o poluglasniku, odnosno njegovu alternantu (vokal na razmeđi a i e), posvjedočen je „u Cijelome Primorju od Dobrote do krajnjega juga. Odatle zahvata kompletno neposredno zaleđe i zalazi duboko u unutrašnjost zemlje” (v. detaljnije u poglavlju o sudbini poluglasnika). Pregledno je predstavljena istorija pitanja sudbine vokalske grupe ao, odnosno areali njezina sažimanja u dugo a ili dugo o. Vidljivo je daje svaka Čirgićeva tvrdnja podastrta literaturom (viđeti spisak literature str. 163-174) ili stanjem u govoru konkretnoga područja s kojim je autor upoznat. Velika je vrijednost ove knjige u precizno i pregledno urađenim kartama (ukupno šest).
Iako je interesovanje za neke osobine crnogorskoga jezika počelo još tokom prve polovine XIX vijeka te uprkos činjenici da govori crnogorskoga jezika spadaju među najbolje opisane u slovenskome svijetu na izradu dijalektologije crnogorskoga jezika čekalo se sve do danas. Ovom se uzoritom knjigom, istina je, daje odgovorna jedno veliko pitanje što ga je montenegristika nosila kroz cio XX vijek. Prepoznat je utemeljen pristup i pošten rad jednoga vrijednoga lingviste koji se sve vrijeme bori protiv neznanja i jalovih rasprava kabinetskih dijalektologa. Odbaciće, prije svega, mnoga pitanja naše etnolingvističke prozaičnosti. Ovoj će knjizi autor dati kulturološku dimenziju i tako pomoći proučavaocima iz drugih disciplina da se lakše oslobađaju tradicionalističkih zabluda tamo gdje su još prisutne.
Prvi put je napisan udžbenik iz crnogorske dijalektologije
Nametnulo se više zaključaka. 1. Prvi put je napisan udžbenik iz crnogorske dijalektologije. 2. Na srećan je način povezano ukupno filološko znanje, adekvatna selekcija relevantnih dijalektoloških podataka i što je nemjerljiva vrijednost svih Čirgićevih radova, dobro poznavanje terena i iskustvo s informatorima. Dijalektologija crnogorskoga jezika stigla nam je s najvišega mjesta montenegristike. 3. Na radost slavističkomontenegrističke nauke pred ovom je knjigom dug put, a svoj će puni smisao i značaj naći u naučnim radovima i na naučnim konferencijama.
Pobjeda
