Ljubitelji pasa i zaljubljenici u mačke, ukapirajte: vaša slatka bitka nikada neće biti završena. U doba socijalnih mreža tako je lako upasti u epicentar rasprave i momentalno zauzeti mjesto u rovu tokom rata pasa protiv mačaka, ma koliko ova bitka naizgled bila bezazlena.
Nakon što je 2002. godine 8. avgust proglašen za Međunarodni dan mačaka, ljubitelji pasa brzo su skočili da odbrane čast svojih četvonožnih prijatelja. Godine 2004. odlučeno je da i psi dobiju svoj dan. Dvadeset šesti avgust postao je Međunarodni praznik pasa.
Filmadžijama ipak nije bila potrebna nikakva zvanična potvrda da u svoj plan i program uključe ova čupava stvorenja. Svi znamo koje su animirane filmove obilježile tople pseće njuške, ali često zaboravljamo kakav su doprinos dali filmovima u igranoj formi. Proslavimo ovaj divni praznik pasa vraćajući se igranim filmskim naslovima koji nikada ne bi bili isti da ova čupava stvorenja nijesu umiješala šape.
Umberto i Flike
Fenomenalni italijanski režiser Vitorio de Sika pretvara dobre priče u vizuelna savršenstva. Godine 1952. snimio je „Umberto D.“, možda i najbolji film koji je ikada uradio.
U ovom crno-bijelom klasiku, u čijem je fokusu siromašni penzioner Umberto, igraju uglavnom amateri - profesori, medicinske sestre i slučajni prolaznici. Međutim, ni profesionalni ni glumci amateri nijesu imali šanse da se istaknu pored četvoronožnog „kolege“ Flikea.
Predivni crno-bijeli pas ukrao je slavu svima nakon što je film prikazan. De Sika je majstorski zaokružio veoma teškuemotivnu i realnu priču, i to na najneorealističniji način mogući - dodajući usamljenom penzioneru najboljeg crno-bijelog prijatelja.
Obavezni Lesi
Film „Lasso Come Home“ (Fred Vilkoks, 1943) nije bog zna kako kvalitetan, ali jeste nezaobilazan budući da je obilježio djetinjstvomnogim generacijama. Niko nikada neće zaboraviti Elizabet Tejlor, malog Rodija Mekdovela i njegovog vjernog prijatelja kolija po imenu Lesi, koji je zauvijek promijenio sudbinu ove inteligentne rase.
Mnogi ljubitelji filma bili su šokirani 2012. godine kada je crno-bijeli nijemifilm „The Artist“ u režiji Mišela Haznavičijusa osvojio pet Oskara. Simpatično ostvarenje sa Žanom Dižardenom ne bi bilo ni upola popularno da jednu od uloga nije imao džek-rasel terijer po imenu Džek, kog su igrala tri psa - Ugi, Deš i Dud. Ipak, u prilog tome da je Ugi bio najuključeniji i najvažniji za projekat, govori činjenica da su mu na Kanskom festivalu dali posebnu nagradu - Palm Dog Award za doprinos filmskoj industriji.
Prvi film koji je Čarli Čaplin uradio za kuću „First national“ je ostvarenje „A Dog's Life“ - tipičan predstavnik Skitnicine magije. Iako je riječ o kratkom metru, filmu koji traje oko tridesetak minuta, Čaplin je itekako pogodio u centar. Na slatkom putu do završetka filma, koji će u međuvremenu postati prvo filmsko ostvarenje koje je stiglo do miliona na kino blagajnama, Čaplin je imao vjernog prijatelja po imenu Scraps.
Priča o Hačiku
Nakon što je fenomenalni Lase Halstrom lansirao ostvarenje „Hachi: a dog’s tale“ 2009. godine emocije su poklopile cijelu planetu. Slatka istinita priča o akiti Hačiku koji je svakog dana čekao svog gazdu, profesora Vilsona na istom mjestu obišla je svijet i probudila nove teorije o relaciji čovjeka i psa. Iako je Halstromova verzija popularnija, ona prva „The tale of Hachiko“, u režiji Seijiro Kojame iz 1987. godine je, ako je vjerovati kritičarima, mnogo dublja i melodramatično tačnija od moderne verzije. Koju god da preferirate u biti je svejedno - akita Hačiko na svoj način ispisao je istoriju pasa na velikom ekranu.
U jednom od prvih noara, filmu „High Sierra“ (1941) koji je produkt pera brilijantnog Džona Hjustona i zanimljive režije Raula Volša, čuvenom Hemfriju Bogartu slavu je odnio njegov sopstveni kućni ljubimac – pas Zero. Simpatični, ali veoma namazani pas fenomenalan je dodatak nezaobilaznoj Bogartovoj akciji.
Iako su Džek Nikolson i Helen Hant uzeli Oskara za glavne uloge u ostvarenju „As Good As It Gets“ (1997), glavne likove zasijenila je jedna sporedna rola – pas Verdel. Briselskog grifona igralo je šest različitih pasa, ali Džil je bio najprisutniji. S obzirom na to da je tokom snimanja živo sa Nikolsonom u njegovoj kući u Holivudu, ne treba da nas čudi njihova ubjedljiva hemija na velikom platnu. Preslatki Džil ispunio je iovako emotivno ostvarenje na sebi svojstven način –pored tako tvrdoglavog ljubimca Nikolson je djelovao još bandoglavije.
„Beethoven“ i „Air Bud“ su dvije nezaobilazne pseće franšize iz devedesetih, koje napamet znaju gledaoci od sedam do 107. Dobroćudni i beskrajno smotani bernandinac Betoven prvi put je izbalavio svijet 1992. godine, a od tada je snimljeno još sedam nastavaka – svaki gori od prethodnog. Međutim, to i dalje ne smeta ljubiteljima „guilty pleasure“ filmova da se zadrže na TV kanalu koji emituje bilo koji dio Betovenove priče. Ipak je to četvornožac zbog kog su mnogi klinci pokušali da stave glave u usta „nefiktivnih“ pasa, imitirajući scenu iz filma i čvrsto vjerujući da su svi ostali blagorodni kao Betoven.
„Air Bud“ je još posebnija priča. Šarmanti zlatni retriver Badi zaplakao je i nasmijao milione širom svijeta kada je prvi film emitovan 1997. godine. Tada je Badi igrao košarku, a u naredna četiri nastavka otkrio je ragbi, fudbal, bejzbol i odbojku. Godine 2006. počelo je beskrajno štancanje prikvela i spin-ofova originalne franšize, ali nikada nijedan nije imao šarm i tugu prvog filma koji je slomio srca milionima scenom sa dječakom vlažnih obraza, zbunjenim psom i jednim prvi put odbijenim voćnim jogurtom.
Rijetki su primjeri kada sporedna pseća uloga postane toliko obožavana da preraste u dio pop kulture. To se dogodilo sa mopskom Frenkom, genijalnim sporednim junakom prva dva filma „Men in Black“. U prvom dijelu popularne trilogije sa Vilom Smitom i Tomijem Li Džounsom mops je imao veoma malu ulogu, ali toliko se dopala ljudima da je u nastavku postao važan dio zapleta. Treći dio je najgori zbog mnogo čega, ali veliki faktor je izostanak psovačkog, bezobraznog i prgavog vanzemaljca koji, prerušen u mopsa, ne prestaje da maltretira sve što mrda u njegovom vidokrugu.
L. MURSELJEVIĆ / M. I.
FOTO: classicalfilms.com / amalkula.org / theacademy.tumblr.com / canyon-news.com / film.ru / alamy.com / imdb.com
Komentari ()
