Tamo gdje se kulturna scena, društvena odgovornost i rad sa mladima prepliću, nerijetko ćete sresti Miroslava Minića, u posljednje vrijeme najčešće pominjanog kao koreditelja amaterske predstave „O ćutanju i drugim imitacijama sreće“, koju izvode njegovi učenici iz Gimnazije „Petar I Petrović Njegoš“ iz Danilovgrada.
- Velika je čast biti dio FIAT-a, manifestacije uz koju su i ovi mladi ljudi rasli, koja nas je sve obrazovala, nudila nove poglede na umjetnost, a i na život. I velika je čast igrati na istom mjestu, na istom festivalu nekoliko dana poslije teatra „Pussy Riot“, predstave Arpada Šilinga „Dokle pogled seže“ ili „Malo o duši“ Varje Đukić... Biti dio festivala gdje nastupa Nina Violić u predstavi Senke Bulić ili Goran Jevtić u „Kralju Ibi“, gdje mladi glumci oduševljeno gledaju Aninu i Slobovu predstavu „Tri sestre“ ili Brehtovog „Danzena“ u režiji Damjana Pejanovića – istakao je on za Portal Analitika.
Profesor književnosti u ovoj školi, dugogodišnji novinar, te glavna osoba zadužena za komunikaciju s medijima u organizaciji više značajnih festivala - među kojima su Underhill, Filmski festival Herceg Novi i „Odakle zovem“ - može se pohvaliti i izuzetno uspješnim pedagoškim radom. Tako je za svoj koncept i dvije izložbe „Dnevnika čitanja“ nedavno dobio značajno priznanje - nagradu za Najbolje primjere dobre prakse koji podstiču i promovišu preduzetničko učenje u okviru Konkursa u organizaciji Nacionalnog partnerstva za preduzetničko učenje Crne Gore. Takođe, Nacionalni savjet za obrazovanje uvrstio je njegov „Dnevnik čitanja“ u Katalog programa stručnog usavršavanja nastavnika za ovu i narednu školsku godinu.
Podgorička publika biće sjutra još jednom u prilici da pogleda „O ćutanju i drugim imitacijama sreće“, komad koji je napisala sada maturatkinja danilovgradske Gimnazije Bojana Šolaja, a uz nju i Minića, režirala je direktorica NVU „EgoKult“ i profesorica psihologije u istoj školi, Anđela Novaković.
ANALITIKA: Amaterska predstava u kojoj glumi i statira više od 40 učenika danilovgradske Gimnazije biće sedmi put igrana u samo sedam mjeseci postojanja, i to na ovogodišnjem FIAT-u. Kako je sve počelo?
MINIĆ: Davno je to bilo... Toliko toga je iza nas, toliko sati provedenih na probama, toliko pređenih kilometara sa više od 40 učenika, gostovanja... Ideja za ovu, za naše prilike, nesvakidašnju teatarsku produkciju razvila se iz projekta „Preduzetništvom do cilja“ koji je podržala Opština Danilovgrad. Projekat je podrazumijevao i širenje svijesti o podizanju lične odgovornosti. Učesnici su bili upravo gimnazijalci, a Bojana Šolaja - pametna i talentovana učenica tada trećeg razreda - napisala je komad „O ćutanju i drugim imitacijama sreće“.
Profesorica psihologije Anđela Novaković i njena NVU „Ego Kult“ napravili su saradnju sa Gimnazijom i - tako je sve krenulo. Anđela, kao odlična psihoterapeutistkinja, svoje znanje i umijeće upotrijebila je kako bi sa učenicima gradila likove predstave. A znate već koliko je teško tačno odglumiti nasilnog partnera, napušteno dijete, zlostavljanu ženu, mladu zavisnicu ili Roma koji se bori za bolji život...
Jer, „O ćutanju i drugim imitacijama sreće“ govori o marginalizovanim kategorijama našeg društva, o onima koje, kao, ne vidimo ili se trudimo da ih ne vidimo, o kojima je najlakše da se ne priča, da se zaborave, da se čovjek njima ne bavi, da prolazimo pored njih i okrećemo glavu – o mladim zavisnicima, Romima, izbjeglicama, zlostavljanima, zlostavljačima, djeci bez roditeljskog staranja, ali i o onima koje maltretiraju vršnjaci. Zato vjerujem da je cijeli proces rada, započet u septembru prošle godine, mnogo uticao na sazrijevanje ovih mladih ljudi – da se svi oni promijene, da su sada bolje osobe, a takođe da su još više zavoljeli pozorište i umjetnost. Uz to, upoznali su mnoge kulturne djelatnike i ovo je nešto što će pamtiti cijelog života.
ANALITIKA: Krenuli ste, kako ste ranije pominjali, neabiciozno - sa scene u Danilovgradu. Ali, ubrzo je uslijedila Podgorica, pa Kotor, Bijelo Polje, Trebinje i Bar. Konačno, zavrijedili ste mjesto na ovogodišnjem FIAT-u u okviru posebnog segmenta namijenjenog mladima - FIAT teatar pojačanje.
MINIĆ: Ogromnu pomoć su nam pružili Opština Danilovgrad i danilovgradski Centar za kulturu i ustupivši nam prostor da vježbamo od septembra do premijera u februaru. Sala Centra je tada bila prepuna... Odmah se pročulo o predstavi i direktorica KIC-a „Budo Tomović“ u Podgorici, Snežana Burzan nas je pozvala da u martu gostujemo kod njih. Igranje pred tom prepunom salom, gdje je oko sto ljudi stajalo, a isto toliko se vratilo, omogućilo nam je dalja gostovanja. U publici su tu bili afirmisani dramski umjetnici, pisci, slikari, predstavnici nevladinih organizacija, od kojih smo dobili sjajne kritike. Među njima je bila i rediteljka Ana Vukotić, direktorica FIAT-a, pa nas je pozvala da budemo dio ovogodišnjeg festivala.
Velika je čast biti dio ovakvog festivala, manifestacije uz koju su i ovi mladi ljudi rasli, koja nas je sve obrazovala, nudila nove poglede na umjetnost, a i na život. I velika je čast igrati na istom mjestu, na istom festivalu nekoliko dana poslije teatra „Pussy Riot“, predstave Arpada Šilinga „Dokle pogled seže“ ili „Malo o duši“ Varje Đukić... Biti dio festivala gdje nastupa Nina Violić u predstavi Senke Bulić ili Goran Jevtić u „Kralju Ibi“, gdje mladi glumci oduševljeno gledaju Aninu i Slobovu predstavu „Tri sestre“ ili Brehtovog „Danzena“ u režiji Damjana Pejanovića...
Naravno, za nas su bila dragocjena i gostovanja u Kotoru u Kulturnom centru „Nikola Đurković“, pa na jubilarnom 30. Barskom ljetopisu... Ušli smo tako i u takmičarsku selekciju 47. Festivala dramskih amatera u Bijelom Polju u čijem žiriju su bili Blagota Eraković, Danilo Marunović i Moamer Kasumović... Mladi glumci ovog komada bili su oduševljeni kad su od njih čuli odlične kritike! Tamo smo pobijedili, dobili i nagradu za najbolju režiju, a Magdalena Jovović, učenica Osnovne škole „Vuko Jovović“ i buduća gimnazijalka, dobila je nagradu za najboljeg najmlađeg glumca... Predstavljali smo, zatim, Crnu Goru na 60. Festivalu festivala u Trebinju. A zamislite samo probe sa više od 40 učenika, pa odlazak autobusom da igramo predsatvu, tremu, veliki trud i rad... Ali, na kraju, i sreću i zadovoljstvo!
ANALITIKA: Već više godina kulturna scena u Crnoj Gori bogatija za umjetničke izraze učenika koje vodite kao profesor maternjeg jezika u Gimnazije „Petar I Petrović Njegoš“ iz Danilovgrada, prije svega „Dnevnik čitanja“ koji je rezultat drugačijeg „proživljavanja“ obavezne školske literature. Kako su učenici reagovali na to?
ANALITIKA: Hvala Vam na ovakvoj konstataciji... Do sada smo imali tri izložbe „Dnevnika čitanja“ i naravno da su đaci fenomenalno reagovali kad sam im rekao da ćemo imati izložbu u Dvorcu Petrovića, kasnije u „Karveru“, a sada i u okviru FIAT-a...
Sami radovi su nastali potpuno spontano. Početkom školske 2015/2016. na času književnosti, kad su učenici čitali sastave iz dnevnika čitanja o „Ranim jadima“, shvatio sam da moram nešto promijeniti - izmijeniti pristup onome što ni ja kao učenik svojevremeno nisam volio. I - ovo je bila neka moja potraga za pedagoškim pristupom. Podstakao sam učenike, da nakon čitanja književnog djela i obrade na času, kao i nakon pisanja dnevnika čitanja, zajedno izraze spoznaje i sopstvene doživljaje u obliku kolaža. Radove su sačinili od crteža, fotografija, fotokopija, isječaka iz novina... Tadašnja direktorica Slavica Pavićević, izuzetna osoba koja nas je sve nadahnjivala, a i profesorica književnosti, dala mi je i podstrek i ohrabrenje da nastavim sa započetim i tako sa učenicima krenem u ovu avanturu, u ovo putovanje kojemu je sad stanica - FIAT. Obratio sam se kasnije i princu Nikoli Petroviću da nam omogući da napravimo izložbu u prostorijama Fondacije Petrović Njegoš. Ne samo da nam je to dopustio, već je Fondacija finansirala uramljivanje svih radova, štampanje kataloga, pozivnica, postera... Nakon te postavke, predstavili smo tih 15 radova u „Karveru“, za učenike - kultnom mjestu, jer su upravo tu nastajali neki od radova. I ove godine smo u prostorijama Fondacije Petrović njegoš imali izložbu sa novih 13 radova.
ANALITIKA: Što je bila Vaša osnovna namjera kada ste počeli da radite ovakve projekte sa srednjoškolcima, populacijom koja se danas nerijetko smatra nezainteresovanom za takozvane vannastavne aktivnosti?
MINIĆ: Ja ne umijem drugačije. Ne bih radio u školi da ne mislim da imam najljepši posao, da ne uživam u radu s mladim ljudima i sa iskusnim kolegama...
A kad smo kod namjere - možda je bila da kod učenika probudim tu kreativnost, da budu svjesni da se trudom, ali i igrom može mnogo postići, da kroz ovakav rad uživaju u školi. Možda je negdje prava istina da bih se „ubio od dosade“ da učenicima držim duge monologe, umjesto što sam toliko znatiželjan da vidim šta oni mogu ponudilti, uraditi i stvoriti. A te priče da je današnja omladina neobrazovana, nekreativna... nije istina! Učenici škole u kojoj radim idu u pozorište, gledaju kvalitetne filmove, slušaju odličnu muziku.
Ponekad treba mnogo raditi da bi se došlo do toga. Evo jednog primjera: u našoj školi nema zvona. Kad se čuje muzika, to znači da je čas završen, a kad je tišina - da čas počinje. Pa vi vidite razliku... Koliko to utiče na mozak – traumatično zvono ili Dejvid Bouvi, Ejmi Vanhaus, Džordž Majkl, Princ, Moloko, Portishead... Juče završavam priču o Bodleru i kreće „You Can Leave Your Hat On“, a učenici počinju da plešu... Pa, postoji li bolji način da se završi jedan školski čas?!
ANALITIKA: Samo iz ovoga, možemo reći da spadate u red rijetkih aktivista istinski posvećenih onima na koje - što zbog sve težih uslova, što zbog promjene načina života - sve manje obraćamo pažnju. Da li - i što - jedan „običan čovjek“ može promijeniti?
MINIĆ: Odabrao sam da živim ovdje... Nisam pošao u najljepši Pariz ili u London. Ne želim da živim u zemlji u kojoj su loši doktori, profesori, sudije... Želim da svi budemo profesionalci, da damo svoj maksimum... I tu počinjem od sebe! Moji učenici znaju i šta čitam, koje predstave i filmove gledam, kakvu muziku slušam, koje koncerte posjećujem. Na mojim časovima gostuju poznati umjetnici, sa učenicima idem na kulturne manifestacije... Pored ovog posla, radim intervjue sa umjetnicima, PR sam festivala Underhill, od ove godine i Filmskog festivala Herceg Novi, sarađujem sa knjižarom „Karver“, NVO Centar za ženska prava... Ali, ako uspijem jednog učenika da „preobratim“, da bude bolji čovjek, da mu probudim kreativnost, pa zar nisam mnogo postigao? Sve ostalo je nevažno.
K.J.
Foto: Jovan Vidaković/Jovana & Đorđe
