AVANGARDA: O kojim destruktivnim i retrogradnim snagama govorite?
ĐONOVIĆ: O neodgovornoj crnogorskoj opoziciji, koja permanentno priziva nemire i prijeti destabilizacijom, čime nanosi veliku štetu prije svega sebi, ali i građanima koji su je glasali. Najveću štetu trpe oni koji sebe naziva “građanskom opozicijom”, što se od izbora do izbora potvrđuje sve manjim brojem glasova koje osvajaju.
AVANGARDA: I “građanska opozicija” i Demokratski front od parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016.bojkotuju rad Skupštine…
ĐONOVIĆ: To je tačno. Bojkotujući Skupštinu, opozicija omogućava većem broju političkih partija koje čine vlast (njih šest) da funkcionišu bez šuma i kritike, što nije dobro. Istovremeno, dobro je da građani Crne Gore ne moraju više da gledaju šovinističke ispade i primitivizam koji dio opozicionih poslanika pokazuje tokom skupštinskih zasijedanja. Inače, kad već spomenuste izbore od 16. oktobra prošle godine, samo da podsjetima da, po ocjenama posmatrača iz međunarodne zajednice, zatim i onih iz Crne Gore, kao i svih članova biračkih odbora, opštinskih izbornih komisija i Državne izborne komisije, na njima nije bilo ozbiljnih primjedbi koje bi osporile njihovu legitimnost. U tom smislu, bojkot parlamenta od strane opozicionih snaga je, po mom sudu, zapravo bojkot države Crne Gore.
AVANGARDA: Opozicija, ili barem onaj njen dio koja sebe naziva građanskom, do sada je uvažavala preporuke Zapada. Zašto ih sada ignoriše? Zbog čega se ne vrate u Parlament, iako to od njih traže i Brisel i Vašington?
ĐONOVIĆ: Ako dio koji sebe naziva građanskom opozicijom – mislim na Socijaldemokratsku partiju Ranka Krivokapića i pokret URA Dritana Abazovića – ne uvažava svoje stranačke programe, kao ni svoj, navodni, primarni strateški cilj, onda nije čudno to što ignoriše preporuke Zapada. Uzgred, izuzev ove dvije stranke, ostale nemaju pravo da sebe nazivaju građanskim.
AVANGARDA: Zašto?
ĐONOVIĆ: Zato što one to nijesu bile ni po “minulom radu”, ali ni po današnjem političkom određenju. Sve te stranke, naime, manje-više negiranju principe koje građanski koncept podrazumijeva. Sa druge strane, pokušavajući da naprave savez i zajednički front sa nacionalističkim, anticrnogorskim, retrogradnim koalicijama i strankama kako bi osvojili vlast, bojim se da su SDP i URA u velikoj mjeri poljuljale ono što su nekad bile.
AVANGARDA: Šta je sa Demokratskim frontom? Pojedini analitičari tvrde da Rusija DF polako “pušta niz vodu” i da se okreće “građanskoj opoziciji”, od koje navodno očekuje da završi zadatke koje nije uspio da obavi DF. To se, uostalom, može zaključiti i iz poslednjih izjava potpredsjednika ruske Dume, Sergeja Železnjaka.
ĐONOVIĆ: Iako bi izjave Sergeja Železnjaka i njemu sličnih ruskih zvaničnika trebalo shvatiti kao zvanični stav Moskve, ne mislim da je Rusija, bez obzira na to što on nije uspio da obavi posao za njih, Demokratski front još pustila niz vodu. Prije bih rekao da Moskva želi da međusobno tvrđe za sebe veže i građanski dio opozicije i ostale djelove opozicione scene. U tom slučaju, svi oni zajedno ne bi bili čak ni izvođači radova, već pomoćnici izvođača radova; obična živa masa koja služi za destabilizaciju prilika u Crnoj Gori, što je u ovom trenutku cilj ruske politike. Rusija je, podsjećam, izgubila bitku sprečavanja ulaska Crne Gore u NATO i pretvaranje naše zemlje u rusku guberniju. Ovo što trenutno gledamo posljednja je šansa Moskve da makar pokuša trgovinu prilikama u Crnoj Gori, ako već ne može da
vlada njenom teritorijom.
AVANGARDA: Ali na koga Železnjak misli kada opoziciju poziva da podrži zajedničkog kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima? Da li bi to mogao biti Aleksa Bečić, predsjednik Demokrata?
ĐONOVIĆ: A zašto nam Železnjak kao kandidata za predsjednika ne pošalje jednog od rukovodilaca pokušaja terorističkog napada na državu Crnu Goru? Mislim na Ananija Nikića, kojem je Rusija, bez obzira na to što je riječ o čovjeku optuženom za pokušaj terorizma, u međuvremenu dala politički azil i tako pokazala da ne namjerava da udovolji zahtjevu crnogorskog Tužilaštva i da ga izruči Podgorici. U tom smislu, ne bih se začudio ako bi Nikić zatražio vanredno dodjeljivanje državljanstva Crne Gore, pa se sam kandidovao za mjesto predsjednika. Tada bi stvari bile mnogo jasnije.
Sa druge strane, zaista ne mogu da zamislim Aleksu Bečića kao zajedničkog opozicionog predsjedničkog kandidata, iako bi to za Crnu Goru možda i bilo dobro.
AVANGARDA: Zašto Bečića ne možete zamisliti kao zajedničkog kandidata? Pa, njegove Demokrate nedavno su sebe proglasile nastavljačima ideje Vašeg Liberalnog saveza.
ĐONOVIĆ: Toj bi stranci, po minulom radu i matrici iz koje su izašli, bolje pristajalo da su sebe nazvali nastavljačima čiča Dražinog koncepta. To što su neki od njih (recimo lider Aleksa Bečić) imali samo sedam godina kad se dogodio napad na Dubrovnik, nije im smetalo da se 15 godina kasnije, kad je sve već bilo jasno, zdušno i vrlo istaknuto priključe partijama koje su bile glavni agresori na Hrvatsku (Dubrovnik) ili Bosnu i Hercegovinu. Možda je, dakle, Bečić nastavljač liberala, ali onih srpskih liberala Koste Čavoškog (jedan od osnivača Srpske liberalne stranke; prim. T.N.), kojeg je teško razlikovati od radikala Vojislava Šešelja. Mlađani Aleksa Bečić bi, dakle, umjesto kandidature za predsjednika Crne Gore, bez borbe mogao biti proglašen za pomoćnika šampiona u manipulacijama i podmuklostima u javnim nastupima.
AVANGARDA: Ko je šampion?
ĐONOVIĆ: Sujetni i vlastoljubljivi predsjednik Socijaldemokratske partije, Ranko Krivokapić
AVANGARDA: Ko bi mogao biti kandidat vladajuće Demokratske pratije socijalista (DPS) na predsjedničkim izborima? Pojedini mediji najavljuju da bi to mogao biti Milo Đukanović.
ĐONOVIĆ: U ovom trenutku to je zaista teško prognozirati. DPS-a je partija sa mnogo dobrih i stručnih profesionalaca velikog političkog iskustva. Doduše, ne bih se iznenadio ako bi kao kandidata podržali i neku nestranačku uglednu ličnost, manje poznatu javnosti.
Kada je riječ o Milu Đukanoviću, on je, kao što znate, rekao da lično ne želi da se ponovo kandiduje za mjesto predsjednika Crna Gore; istovremeno, tu mogućnost ipak nije do kraja isključio. Siguran sam da je Đukanović prezasićen politikom i da je sasvim iskren kad kaže da je njegov izbor povlačenje sa državnih funkcija.
AVANGARDA: U slučaju da se Đukanović ipak kandiduje, ima li šansu da pobijedi zajedničkog opozicionog kanditata?
ĐONOVIĆ: Zaista ne znam koji bi to opozicionar mogao ugroziti Đukanovića u slučaju da on odluči da se kandiduje. Podsjećam da se odnos građana, odnosno glasača prema Milu Đukanoviću kreće od poštovanja, odanosti i ljubavi, do žestoke mržnje. Ipak, ne vjerujem da ima bilo koga u Crnoj Gori ko ga prezire, što se ne bi moglo reći za bilo kojeg drugog crnogorskog političara. A to je, po mom mišljenju, još jedna Đukanovićeva prednost. U tom smisli i vjerujem da će se građani i ovoga puta opredjeljivati po starom receptu: “za i protiv Mila”. Pritom, malo ko će razmišljati da glasa za sebe, što bi bilo jedino razumno.
Bilo kako bilo, siguran sam da će Đukanović ili neki drugi kandidat DPS pobjediti na predstojećim predsjedničkim izborima, i to ne toliko zbog dobrih ili loših rezultata tokom vršenja vlasti, mada nesporno i to ima ozbiljnu težinu.
AVANGARDA: Nego?
ĐONOVIĆ: Vraćamo se na priču o kandidatu opozicije. Sve što oni mogu da ponude, po pravilu se kreće od lošeg do katastrofalno lošeg. Njihov kandidat, čak, nije u stanju da se zakune da će čuvati državne i nacionalne interese Crne Gore; da će javno podržati odluku o ulasku Crne Gore u NATO; da će braniti njen prozapadni kurs; da neće povući sankcije Rusiji, niti priznanje Kosova... A što bi tek neko od njih mogao reći o crnogorskoj crkvi, o crnogorskom jeziku, o kulturi, nauci, prosvjeti?! Bolje da i ne spominjem. Upravo zato je pobjeda Mila Đukanovića ili nekog drugog kandidata DPS-a na predsjedničkim izborima – sigurna.
AVANGARDA: Mislite li da bi pobjedu koju prognozirate mogle ugroziti određene pukotine unutar DPS-a o kojima se spekuliše?
ĐONOVIĆ: Bez obzira na želje opozicije ili na pritiske i sugestije koji dolaze i sa adresa izvan Crne Gore, ne bih rekao da je DPS partija koja bi, metaforički rečeno, “klala vola za kilo mesa”.
AVANGARDA: Da, ali i sami znate da kalkulacije o tome da vlast u Crnoj Gori preuzmu opozicija i takozvano “zdravo krilo DPS-a” nisu od juče.
ĐONOVIĆ: Prvo, ko odlučuje o tome što je zdravo krilo DPS? Pored toga, sve i kada bi takav scenario i transfer bio moguć, oni koji bi pošli sa neprijateljima države Crne Gore, ne bi bili zdravi, nego karcinogeni dio DPS-a. Za krugove koji prave kalkulacije o kojima govorite, “zdravo krilo DPS-a” je cio DPS, ali bez Mila Đukanovića. Naravno, i u DPS-u na raznim nivoima ima trulih dasaka, ali to ne znači da scenario koji pominjete ima šanse za uspjeh.
AVANGARDA: Očekujete li da bi, kao i uvijek do sada, stranke manjina mogle podržati kandidata DPS-a, posebno ako znamo šta se sve događalo protekle godine sa Bošnjačkom strankom? Naravno, govorim o pokušajima Rusije da preko čečenskog lidera Ramzana Kadirova utiče na formiranje Vlade Crne Gore.
ĐONOVIĆ: Nema sumnje da su ruski prsti bili duboko upleteni u pokušaj destabilizacije, ne samo Crne Gore, nego i Bošnjačke stranke, i to ovoga puta pomoću čečenskog lidera Kadirova. Moskva će, ako bude u mogućnosti, isto probati da učini i sada, a pomoć u toj podloj raboti mogli bi da zatraže od turskog predsjednika Erdogana ili od albanskog premijera Edi Rame. Dakle, tražiće pomoć đe god mogu. Međutim, ako Bošnjaci kao i do sada budu razmišljali svojom glavom, a sve u interesu Bošnjaka i njihove države Crne Gore, i ovoga će puta odbiti da se stave u službu drugih naroda i tuđe vlasti. U suprotnom, svi ćemo u Crnoj Gori biti gubitnici.
AVANGARDA: Godinu dana je prošlo od pokušaja terorizma u Crnoj Gori, sudski postupak protiv optuženih zavjerenika je u toku… Šta smo sve o tome saznali tokom proteklih dvanaest mjeseci?
ĐONOVIĆ: Sudski postupak je tek počeo i, sudeći po izjavama i po ponašanju okrivljenih, ali i po iskazima advokata i tužioca, saznali smo ono što smo zapravo znali i 16. oktobra 2016: riječ je, dakle, o pokušaja terorističkog djela, organizovanog izvan Crne Gore. Pomoć teroristima dolazila je iz komšiluka, a jedan od ključnih zadataka bila je likvidacija Mila Đukanovića. Demokratski front, čiji su lideri Andrija Mandić, Milan Knežević i Nebojša Medojević u međuvremenu optuženi za različita krivična djela, bio je najobičniji izvođač prljavih radova. Dakle, centrala je Rusija (prikrivena, a zvanična), dok je komšiluk Srbija (nezvanična, a možda i uz pomoć kojeg centra moći).
Avangarda.ba
