Mobi je uvijek svjesno tražio pažnju fanova. Čak i onda kada je, tokom tri decenije karijere, od sebe svjesno pravio sliku introvertne, očuđene kreature čije vas je sjenke uvijek pomalo strah. Uvijek je dozvoljavao sebi tu ljudsku slabost da traži potvrdu drugih da je dobar autor. Zato ne čudi što je, nakon smjelog izleta u pank vode sa bendom The Void Pacific Choir, jedan od najslavnijih Njujorčana prosto odlučio - da radi ono što radi najbolje.
Djelo zatvorenika
Slikajući melanholične, samotnjačke pejzaže bojama trip-hopa i elektronike, Mobi se vratio muzici koja ga je proslavila u drugoj polovini devedesetih. Album „Everything Was Beautiful, And Nothing Hurt“ je najbliži „klasičnom Mobiju“, nakon godina lutanja po ekstremnijim i ne baš tako lako svarljivim muzičkim formama.
Takođe, novi album je Mobijev pokušaj da opravda jednog introverta, izbjeglicu iz svijeta realnih, svakodnevnih problema. Ako je rad sa grupom The Void Pacific Choir bio inicijalna, bijesna reakcija na modernu američku zbilju, „Everything Was Beautiful, And Nothing Hurt“ je poput djela zatvorenika koji među mračnim zidovima impresionistički oslikava pejzaže svoje duše.
Soul galaksije
Album zbog toga vrlo promišljeno počinje apokaliptičnom scenom. U pjesmi „Mere Anarchy“ kao krivci su označeni svi oni koji su godinama okretali glavu. Mobi im ne presuđuje, već skicira portret ranjive osobe koja traži spas iza spuštenih roletni jednog malog svijeta. „Previše smo spuštali glavu, a sve što smo govorili je - spavaj sam, gledaj kako grad pada dok oči tonu u san“. Tako je Mobi napravio sjajnu podlogu za sneno putovanje po soul galaksijama u pjesmama„The Waste of Suns“ i „Like a Motherless Child“.
Mobi se potrudio da ispuni ploču interesantnim referancama, kao što su stihovi iz Jejtsove poeme „The Second Coming“ ili citati iz „Slaughterhouse-Five“, čuvene knjige Kurta Vonegata. Na ovaj način, on traga za ozdravljenjem i novim ustajanjem za posrnulog čovjeka.
Istovremeno, Mobi ne može da pobjegne od onih, za njega tako karakterističnih bezbrižnih putovanja širokim muzičkim horizontima, kao što je pjesma „This Wild Darkness“ koja tako lijepo opisuje koliko je primamljiv zov samoće.
Poznat ukus
Ono što album čini uspješnim ujedno je najbolji podsjetnik na to što Mobija čini bitnim muzičarem našeg vremena. Koliko god njegove pjesme na prvi pogled bile ode slatkom, omamljujućem eskapizmu – one ipak jesu gorke pilule za razbuđivanje, muzički napitak otrežnjenja i svijesti da takav život donosi isključivo nesreću.
Na ploči „Everything Was Beautiful, And Nothing Hurt“ Mobi je nizom izuzetno ličnih, hermetičnih pjesama učinio ono što se od njega najmanje očekuje - postavio je tezu koliko je aktivizam jedini nužan i smislen izbor, dostojan čovjeka 21. vijeka. Žestoko je iskrvario na vinilu i temeljno istražio na koji način može da učini sebe boljim.
Zbog toga je Mobi zaslužio da fanovi prigrle ovih 12 pjesama, onoliko koliko je zagrljaj potreban čovjeku raspolućene duše. Pa čak i ako ovaj muzički šejk za mamurluk ima previše poznat ukus.
Stojan STAMENIĆ
Ocjena: 78/100
FOTO: Fredrik von Erichsen / Picture Alliance / DPA / AP Images / consequenceofsound.com
